M.D.

Filmovi koje će publika gledati decenijama

Ekipe igranih filmova koji su u konkurenciji za Grand Prix Filmskog festivala Herceg Novi – „Belo se pere na 90“ i „15 i po“, kao reditelj dokumentarnog filma „Stanić, stoljeće“ održali su danas pres konferenciju na kojoj su govorili su o kreativnom procesu, regionalnoj saradnji i snažnim emocijama koje njihova ostvarenja prenose.

Autorka romana i scenaristkinja „Belo se pere na 90” Bronja Žakelj pojasnila je proces nastanka filmske adaptacije njenog djela, kao i kako je došlo do saradnje sa rediteljem Markom Naberšnikom i timom okupljenim oko projekta.

„Kada je Marko došao kod mene sa idejom da bi započeo adaptaciju knjige, nisam odmah rekla da hoću film. Nije mi to bilo nešto o čemu bih se bez razmišljanja odlučila, jer se ipak radi o vraćanju u fikciju. Bilo mi je važno s kim ću da radim. Kada smo se upoznali, imali više susreta, vidjela sam da je Marko na pravoj strani. On je doveo i Aleša i tada sam znala da je to to. Ako ikada, onda sada, jer se ne radi samo o meni, već i o mojoj porodici, o ljudima koji su još tu i onima kojih više nema. To nosi veliku odgovornost“, rekla je Žakelj.

Naglasila je da joj je od početka bilo bitno da na scenariju rade svi zajedno.

„Da govorimo šta ide, šta hoćemo da kažemo, kako ostati vjerni priči i kako sve to prevesti na filmski jezik. Pisanje romana jeste individualni sport, ali ovdje se radi o zajedničkom stvaranju. Nekada sam imala osjećaj kao da sjedim u vozu sa ekipom, a taj voz ne vozim ja. Tada moraš imati povjerenje u onoga ko vozi, u Marka. I to povjerenje se desilo“, pojasnila je Žakelj.

Na pitanje kako je bilo ponovo proživljavati sopstvenu priču kroz film, priznaje da je imala snažne emocije.

„Kada sam prvi put gledala film, osjećala sam nemir i strepnju. Ali, nakon prvih scena, sve to se pretvorilo u osjećaj mira. Iznenadilo me je koliko sam bila smirena. Znala sam da smo napravili nešto lijepo. Na premijeri u Sarajevu nisam znala šta da očekujem od publike. Bilo je emotivno, snažno, ali i ljekovito“, navela je Žakelj.

Veruje da film, baš kao i knjiga, nosi univerzalne teme.

„Radi se o prolaznosti, smrti, bolesti, ali i o sjećanjima, odrastanju i nadi. To su teme koje su svima bliske. Kroz knjigu se dotaklo mnogo ljudi, a nadam se da će se to isto desiti i sa filmom“, poručila je Žakelj.

Glumica Anica Dobra istakla je da je film „Belo se pere na 90“ veliki projekat, koji će, kako smatra, u slovenačkoj kinematografiji sigurno postati nešto kultno i što će se gledati i za 30 godina.

Kazala je da ulogu nije očekivala.

„Često se kaže da uloge dolaze do nas, da mi ne dolazimo k njima. Što se mene lično tiče, to nisam očekivala. Ja sam introvert, nisam u situaciji da se guram i borim za uloge, nego očekujem da neko dođe i da mi nešto ponudi. I za takve glumice, kao što sam ja, neko kao što je naš Aleš nije samo dragocjen, nego mi određuje zapravo životni i umjetnički put“, rekla je Dobra.

Kazala je da je scenario dobila na čitanje bez dodatnih objašnjenja.

„Nisam znala da postoji knjiga, nisam znala da je najčitanija knjiga u Sloveniji. Dobila sam scenario, rekli su: ‘pa reci šta misliš’. Na prvo čitanje emotivno me je jako pogodio“, navela je Dobra.

Kazala je i da je kasting za projekat bio jedan od najizazovnijih u njenom životu.

„Aleš je napravio scenografiju ‘kuhinje’ iz 80-ih godina, gdje smo radili kasting. Imala sam kostim, imala sam šminku. Dva mjeseca spremala sam te scene. Postojala je barijera jezika i, naravno, strah, ali poslije tog kastinga sve je bilo jasno. Naravno, čekalo me je mnogo izazova na nepoznatom terenu“, rekla je Dobra.

Istakla je da je proces rada otvorio teme koje Dobra opisuje kao duboko lične i univerzalne.

„Kopali smo dalje po svemu tome i prepoznavali ono šta smo bili kao djeca — koliko smo bili pametni, koliko smo imali ljubav za sve i koliko smo život shvatali iskreno, za razliku od odraslih koji sjede ispred TV ekrana i ćute. Kada iskopaš to, shvatiš da ništa ne može da se opere na 90, da uvijek ostane neka mrljica u tkanju, i sa tom mrljom moramo da se borimo. Ali to je život sam“, rekla je Dobra.

Producent Aleš Pavlin istakao je da je film je prošao kroz dug i zahtjevan proces, podsjećajući da je prvi put prikazan publici u Sarajevu.

„Film je produkcijski izuzetno bogat, sniman je u Trstu, na različitim lokacijama po Sloveniji, a imamo i sjajan glumački ansambl. Mislim da smo stvorili pravu slovenačku ‘all-star’ postavu. To je film koji će obilježiti naše živote i vjerujem da će ostati važan za Sloveniju i širi prostor decenijama,“ rekao je Pavlin.

Ukazao je da je film realizovan uz podršku brojnih partnera iz Crne Gore, Hrvatske, Italije, Srbije, Sjeverne Makedonije.

„Ovo je više od filma. To je umjetnost koju smo prenijeli u budućnost. Siguran sam da će ovaj film pronaći svoj put do svake zemlje, i na festivalima i u bioskopima. Zahvaljujem se svim partnerima, posebno Crnoj Gori i Miljanu na doprinosu,“ zaključio je Pavlin.

Glumica Lea Cok kazala je da roman nije mogla nigdje drugo da čita nego u banji.

„Tamo sam mogla da osjetim kao da sam u vodi. Bilo je toliko emotivno da sam morala staviti sol unutra da se prizemim“, navela je Cok.

Kazala je da su je neke podudarnosti u scenariju posebno dirnule.

„Bronja je htjela da bude doktorica. I ja sam to željela kao mlada, jer djeca razumiju da doktori pomažu ljudima. Kasnije sam shvatila da postoje i drugi načini da se pomogne kroz umjetnost, kroz likove koje igraš. To je i moj put“, navela je Cok.

Istakla je da je Bronjin lik spojio život, smrt i unutrašnji mir:

„Ona, pored svih rana, ostaje u ljubavi i ljepoti. To je kao što Kinezi kažu – lotus izrasta iz blata. Iz najgorih situacija izraste najljepši cvijet. To je život“, kazala je Cok.

Koproducent Miljan Vučelić smatra da je izuzetno značajno učestvovati na ovakvom projektu, navodeći da je riječ je o prvom igranom filmu koji je koproduciran između Crne Gore i Slovenije.

„Bio sam siguran da će se upravo sa ovom pričom to desiti, prije svega zato što je iskrena, emotivna, dobra priča, sa univerzalnom porukom koja se tiče svakog čovjeka“, rekao je Vučelić.

Na pitanje kada bi publika u Crnoj Gori mogla očekivati premijeru van festivala, Vučelić je kazao da se nada da će se početkom sledeće godine film naći u bioskopima u Crnoj Gori.

Reditelj filma „15 i po“ Milivoje Mišo Obradović kazao se prilikom ideje za film vodio mišlju iz književnosti Kiša da je knjiga namijenjena „za djecu i osjeljive“, a koja nas zapravo uči da budemo srećni i pozitivni, ali i da priznamo nasljeđe i sjenke.

Na pitanje koliko u filmu ima autobiografskog, Obradović je kazao da to nije fokus.

„Uopšte nije autobiografsko, ili je to najmanje. U svim tim likovima koje sam napisao, nisam taj glavni lik. Ja sam njegova vjerenica, ponekad jedan od roditelja, nekad dječak, nekad kolega koji iza leđa nešto šapuće. To se može desiti i vama i bilo kome od nas“, naveo je Obradović.

Rekao je da mu je bilo važno da sve utiske o životu i svijetu i fenomene koji ga zanimaju polako „sipa u likove i situacije“.

„Kad sam pisao scenarij, imao sam „dvaput 15 i po“. To su životni ciklusi koji dolaze na četiri-pet godina, kao olimpijski. Gledajući iz perspektive odraslijeg, uvijek postoji trenutak oko 15–16. godine kada čovjek pristaje na „igru sistema“ u zamjenu za malo sigurnosti. Ali postoji i šansa da se izbori preispitaju, da se donese nova odluka, da se koriguje put“, rekao je Obradović.

Na pitanje kako je balansirao ulogu reditelja i glumca, Obradović je istakao da se oslanjao na osjećaj mjere i iskustvo.

“Prošlo sam toliko toga kao glumac, gledao sam druge reditelje, njihove faze i procese na filmu, televiziji, pozorištu. To mi je bila velika škola. Ovaj film je zapravo svakodnevni dijalog, a ne ‘velike scenarističke intervencije’. Ponekad je trebalo samo srećno i vješto usmjeravanje, oblikovanje i kombinovanje“, naveo je Obradović.

Glumica Kristina Obradović, kazala je da je prisustvola procesu nastanka scenarija od prvih bilješki do faze kada se on oblikovao.

„Vrlo rano sam shvatila da tu ima mnogo toga što je pozajmljeno iz stvarnog života, ne samo našeg. Pitala sam se koliko će ljudi razmišljati o tome šta je zaista lično, a šta je fikcija. Ali onda sam shvatila da to nije suština. Bavimo se idejom, a ne objašnjavanjem granica između stvarnog i zamišljenog“, navela je Obradović.

Govoreći o liku Marije, Obradović je kazala da joj je bilo posebno stalo da u lik unese dodatnu dimenziju.

„Često sam se prepoznavala i u Niku i u Mariji. Bilo mi je važno da Marija ne bude samo lik koji stalno nešto traži i ponavlja, nego da ima kontrapunkt, nešto više. Mislim da smo to i postigli“, rekla je Obradović.

Glumac Emir Ćatović, kazao je da kad je dobio tekst i kad su znali da će krenuti u priču zajedno sa Mišom da je,osjećao da će biti komplikovano i teško.

„Mišo je svaki zarez, tri tačke postavljao sa razlogom, i trebalo je do tih mjesta doći. To je zahtijevalo traganje, istraživanje, vraćanje kroz probe, ponekad po nekoliko puta, da se pronađe mjera i balans“, rekao je Ćatović.

Govoreći o dokumentarnom filmu „Stanić, stoljeće”, reditelj Andro Martinović kazao je da mu je želja bila da film izgleda kao produžen razgovor sa Stanićem.

„Moja je namjera bila da kao autor što više iščeznem, da ostane takav film. Drago mi je ako je barem djelimično uspio da prenese osjećaj ličnog razgovora sa mojim junakom, naveo je Martinović.

Govoreći o samom procesu rada, Martinović je rekao da nije imao unaprijed jasnu ideju, već se ona formirala tokom istraživanja.

„Stanića sam poznavao, bio sam njegov prijatelj, ali raditi film o nekome je nešto sasvim drugo. Nažalost, tokom rada na filmu on je preminuo i tada sam shvatio da je kasno da snimim nove razgovore s njim. Morao sam da se oslonim na arhivu, rijetke intervjue i dokumentarne zapise. On nije volio javne nastupe, ali su u arhivi ostale briljantne misli i razmišljanja koja sam uvrstio u film“, kazao je Martinović.

Rekao je da je montaža bila posebno zahtjevan, ali i inspirativan dio posla.

„Obično je montaža stresna, jer pokaže sve što nedostaje. Ali ovdje je bilo drugačije, osjećao sam da se film sam oblikuje. Kombinovao sam snimke, slike, govore, a onda shvatio da ih mogu povezati poput muzičke teme, kao da svi učesnici govore istu melodiju, svako na svoj način“, rekao je Martinović.

Više informacija o programu FFHN tokom kojeg će biti prikazano više od 60 ostvarenja dostupno je na veb sajtovima https://filmfestival.me/ ihttps://www.hercegfest.me/ kao i na kanalima na društvenim mreža.

Pokrovitelji 38. Filmskog festivala Herceg Novi – Montenegro film festivala su Ministarstvo kulture i medija Crne Gore i Opština Herceg Novi, sponzor m:tel, a izvršni producent Javna ustanova kulture „Herceg-fest“.