Tufik Softić

Ciglana, priča bez raspleta i kazne

Kada je prije petnaest godina policija počela da "prikuplja obavještenja“ u vezi sa slučajem rušenja beranske ciglane, bivši radnici su se ponadali da bi slučaj konačno mogao da dobije rasplet u pravosudnom postupku, ali je ostalo do danas nejasno zbog čega je sve brzo obustavljeno.

Bilo je to 2010. godine, a radnici su se dvije godine prije toga obratili državnom tužiocu i tadašnjem ministru policije. Oni su smatrali da rušenje ciglane nije njihov problem, već problem države, odnosno da  po takvom modelu je to urađeno sa ovom fabrikom, svako ko kupi iz stečaja neku kompaniju, može da radi sa njom šta hoće, pa i da je sruši. 

„Neće biti da je baš tako. Postojale su neke kupoprodajne obaveze i neko ko je to morao da prati“ – kazali su tada iz sindikata ove sada nepostojeće kompanije.

Sva prilika da je inicijalna kapisla da počne „prikupljanje obavještenja“ bilo angažovanje Unije sindikata i pojedinih kritičara tranzicije koji su se založili da se preispitaju „sve sumnjivo, netransparentno, tajanstveno i centralizovano sprovedene privatizacije u Beranama“.

Slučaj beranske ciglane, bez ikakve sumnje, predstavlja najdrastičniji primjer privatnog bahatluka u Crnoj Gori.

Podgorički biznismen Petar Đurišić je polovinom 2005. godine na javnoj licitaciji kupio ovu fabriku, koja je zapala u probleme, za svega 254 hiljade eura. Kupovina jeste obavljena iz stečaja, ali su posrednici bili stečajni sudija i upravnik, odnosno Privredni sud u Bijelom Polju, uz monitoring i garancije državne Agencije za privatizaciju i strana ulaganja.

Đurišić se, prema tom ugovoru, obavezao da u narednih dvije godine investira 715 hiljada eura, kao i da pet godina ne mijenja djelatnost firme.

Radnici su tvrdili da ništa od toga nije ispoštovano, uprkos nekavom nalazu komisije koju je poslalo tadašnje Ministarsto ekonomije.

„Ta komisija na čijem je čelu bio izvjesni Slobodan Perović konstatovala je da su sva investiciona ulaganja ispoštovana i u kranjem je dala pozitivno mišljenje o privatizaciji. Nas je to malo začudilo, a onda smo saznali da je taj gospodin Perović bio potpisnik ispred Agencije za privatizaciju i strana ulaganja da će pratiti investiranja. Kako se od njega mogao očekivati objektivan izvještaj“ – kazali su tada iz sindikata. 

Da apsurd bude veći, čak je i tadašnji ministar ekonomije Branko Vujović, nakon nalaza te komisije,  na poslaničko pitanje u vezi sa ciglanom odgovorio da nije zadovoljan privatizacijom ove kompanije.

Ko bi, uostalom, mogao biti zadovoljan, koliko god se trudio da žmuri? Đurišić je svega dvije godine održavao proizvodnju, a zatim je polovinom 2008. saopštio kako fabrika nije rentabilna i da je treba srušiti i napriviti novu.

To je i učinio uz obećanje da će nova fabrika biti vrijedna 20 miliona eura i da će predstavljati posljendju riječ tehnike.

Onda su počeli da prolaze mjeseci i godine, a od nove fabrike i obećanja nije bilo ništa. Izgovor je u to vrijeme bila globalna finasijska kriza i nemogućnost zatvaranja finansijske konstrukcije, odnosno dobavljanja kredita po povoljnim uslovima.

Uslijedilo je nešto što je malo ko očekivao i što je takođe nezabilježena praksa u crnogorskoj privredi. Đurišić je preko svoje matične firme Katel iz Podgorice zbog devet hiljada eura duga uveo stečaj u beransku Ciglanu koja je nakon privatizacije poslovala pod nazivom Industrija građevinskih materijala Opeka.

Na taj način oslobodio se svih pedeset radnika, šaljući ih na biro rada. 

„To je bilo nečuveno. On samom sebi uvodi stečaj zbog devet hiljada, a Katel duguje Opeci oko sedamdeset hiljada po osnovu zakupa bagera koji je za naše potrebe kupio nakon rušenja ciglane. Taj bager nikada nije stigao u Berane, odrađivao mu je poslove u Podgorici, ali u ugovoru o korišćenju stoji da je dužan da na osnovu toga svakog mjeseca Opeci uplati četiri hiljade eura“ – saopštavano je iz sindikata kompanije.

Te 2010. godine radnici koji su ostali bez posla nisu mogli znati da je priča o beranskoj ciglani ustvari time završena. Vjerovali su da je to kulminacija zapleta, a da je počeo rasplet policijskim „prikupljanjem obavještenja“.

Vjerovali su i da će rasplet ići preko državnih institucija, odnosno državnog tužilaštva i da će biti još nekih konkretnih rednji i krivičnih prijava u lancu odgovornosti.Poslije deceniju i po jasno je da se sve završilo na policijskim saslušanjima i da je ciglana  i danas priča bez raspleta i kazne.