Nenad Krajcer  [ DW ]

13. 02. 2025. 07:32

Pomirenje na Zapadnom Balkanu ostaje složen izazov

Konferencija i publikacija su zaključak projekta „Aspenova inicijativa za Zapadni Balkan: posvećenost napretku i stabilnosti“ koji je trajao od aprila 2023. do decembra 2024. Taj projekat okupio je stručnjake iz čitavog regiona, koji su pokušali da odgovore na pitanje kako ubrzati i oživjeti proces pomirenja na Zapadnom Balkanu.

„Ciljevi projekta su promovisanje dijaloga i saradnje u regionu, izraditi konkretne preporuke i skrenuti pažnju javnosti na proširenje i proces reforme“, navodi se u predgovoru publikacije pod nazivom „Pomirenje na Zapadnom Balkanu“ Aspen Instituta za Njemačku.

Publikacija, koja je nastala kao rezultat istoimene konferencije održane u oktobru prošle godine u Sarajevu u saradnji s Ministarstvom spoljnih poslova Bosne i Hercegovine, i u koju je DW dobio ekskluzivan uvid, navodi nekoliko ključnih tačaka koje oslikavaju stanje s procesom pomirenja na Balkanu koje se navodi kao ključni preduslov za dalji razvoj regiona, posebno kada je u pitanju proširenje Evropske unije.

No, kako u predgovoru publikacije navodi jedan od učesnika konferencije, šef Odjeljenja za Zapadni Balkan njemačkog Ministarstva spoljnih poslova Nils fon Redeker, pomirenje na Zapadnom Balkanu ostaje „akutni i neriješeni problem“.

„Pomirenje na Zapadnom Balkanu ostaje trajan i duboko složen izazov, oblikovan neriješenim nasljeđem sukoba i ukorijenjenih etničkih i političkih podjela“, navodi se dalje u predgovoru i dodaje: „Politički lideri često iskorišćavaju nacionalističke narative kako bi produbili podjele ometajući napore za izgradnju povjerenja i kohezije.“

Pogrešna taktika Evropske unije

Jedan od glavnih zaključaka studije jeste da je pogrešna taktika međunarodne zajednice i prije svega Evropske unije, koja je bila i ostala glavni motor reformi u tom dijelu Evrope.

EU je tu, prema mišljenju učesnika, svojim odustajanjem od istrajavanja na pomirenju napravila veliku grešku.

„Nakon više od 20 godina, EU je prihvatila da političke elite u regionu ne smjeraju ka cilju pomirenja. Zato se fokus Brisela pomjerio s pomirenja na promovisanje funkcionalne regionalne saradnje, kako u infrastrukturnim, tako i u ekonomskim oblastima“, zaključuje u svom članku jedna od autora publikacije, Kristina Eva Grisler sa Univerziteta u Budimpešti.

I to je nešto što svi koji prate pomake u projektima poput Berlinskog procesa za Zapadni Balkan mogu posljednjih godina da posvjedoče. Stručnjaci koji su učestvovali u radu te konferencije, smatraju da „preskakanje“ ili odustajanje od procesa pomirenja može biti opasno, ne samo za pojedine države, nego i za čitav region.

Nije se učinilo mnogo

U čitavom regionu Zapadnog Balkana teško su prepoznatljivi istinski pomaci u procesu pomirenja i suočavanja s prošlošću. Ističe se da jeste doduše oformljen Međunarodni sud za zločine počinjene na području bivše Jugoslavije (ICTY), ali da je taj mehanizam daleko od dovoljnog da bi se stvorio dijalog utemeljen na suočavanju sa zajedničkom prošlošću.

Iskustva Njemačke koja je nakon Drugog svjetskog rata vodila (i još uvijek vodi) dug i komplikovan proces pomirenja sa Francuskom i Poljskom, mogu da pomognu i na Zapadnom Balkanu, ali samo uslovno. „Proces pomirenja na Zapadnom Balkanu, koji uključuje više aktera s različitim težištima, zahtijeva prilagođen, višeslojni pristup“, jedan je od zaključaka konferencije.

Istovremeno, na putu ka pomirenju su mnogi otežavajući faktori koji su jasno navedeni u zaključku projekta.

Obrazovanje kao negativan aspekt

Posebna uloga u negativnom procesu postizanja pomirenja na Balkanu pripada i obrazovanju, naročito nastavi istorije. Dolazi se do zaključka da su „nastavnici često nedovoljno obrazovani za suočavanje s prošlošću, kao i da nemaju strukturnu podršku kada se radi o suočavanju sa spornim temama u učionicama“.

Uz nedovoljnu pripremljenost, nastavnici istorije su, kako se napominje, često i sami aktivno ili pasivno bili učesnici ratnih zbivanja, tako da toj tematici ne mogu da pristupe objektivno. Rezultat je poražavajući. „Iako nastava istorije ima potencijal za promovisanje pomirenja i međusobnog razumijevanja, ona se često koristi za jačanje nacionalističkih narativa. Time se potkopava potencijal ovog mehanizma, a učenici se ostavljaju nespremni za život nakon škole.“

Usamljeni projekti pomirenja mladih

Usko povezana s potrebom jačanje obrazovne uloge jeste i uloga mladih. Tu kao prepreke stoje predrasude i narativi koje mladi preuzimaju od svojih roditelja.

Jedna od rijetkih inicijativa koje se zalažu za kontakte između mladih iz svih zemalja bivše Jugoslavije jeste Regionalna kancelarija za saradnju mladih (RYCO) koja je nastala u okviru Berlinskog procesa.

Mladima se, kako se navodi, priznaje važna uloga u procesu pomirenja, ali se oni istovremeno i ne uzimaju dovoljno ozbiljno, pa se isključuju iz političkih rasprava koje direktno oblikuju njihovu budućnost. „Važnost obrazovanja u postkonfliktnim društvima za jačanje demokratije uveliko je prepoznata i mora biti prioritet za zemlje Zapadnog Balkana“, stoji u zaključku članka. Na više mjesta stručnjaci preporučuju jaču koncentraciju na rad s mladima. To se odnosi kako na državne strukture, tako i na organizacije civilnog društva. Kao pozitivan primjer navodi se rad Inicijative mladih za ljudska prava (YIHR), o kojoj je DW u više navrata izvještavao.

Porazna uloga parlamenata

Poseban članak posvećen je ulogama zakonodavnih institucija, posebno parlamenata, koji igraju važnu ulogu u stvaranju javnog diskursa o percepciji prošlosti. Ta uloga jednoglasno je ocijenjena kao negativna.

„Umjesto podsticanja smislenih rasprava o tranzicionoj pravdi, koja je ključna za promišljanje politike, parlamenti u zemljama Zapadnog Balkana često modeliraju i legitimišu diskurse koji polarizuju“, navodi se u studiji. Zaključuje se da poslanici parlamente često koriste za profilisanje koje se bazira na „etnocentrističkom diskursu“.

Preko influensera do pomirenja

Negativnu ulogu u širenju nepovjerenja, kako se ističe u publikaciji, posljednjih godina odigrale su i društvene mreže, između ostalog i veličanjem ratnih zločinaca i ponavljanjem stereotipa o drugim etničkim grupama. Sličnu ulogu, kako se navodi, igraju i mediji iza kojih često stoje politički faktori.

Ali, iste te platforme mogle bi da odigraju i pozitivnu ulogu u širenju svijesti o potrebi za pomirenjem. „Organizacije civilnog društva trebalo bi da razviju sveobuhvatne strategije komunikacije kako bi dosegle široku publiku. To uključuje i kampanje na društvenim mrežama i partnerstva s influenserima za preoblikovanje javnog diskursa i promovisanje tolerancije“, predlaže se u publikaciji.