Igor Burdiga  [ DW ]

19. 06. 2025. 10:25

Ukrajinke traže nestale: „Nada umire posljednja“

Tokom više od tri godine od početka velike ruske invazije na Ukrajinu, u toj zemlji nastao je najveći ženski pokret u njenoj istoriji. Na hiljade majki, supruga, ćerki, sestara, baka, tetki i vjerenica traže vojnike koje su zarobile ruske snage ili se vode kao nestali. Žene su se organizovale u udruženja ili neformalne grupe koje međusobno sarađuju.

Razmjene zarobljenika podliježu strogim pravilima tajnosti. Novinari ne dobijaju informacije ni o tačnom vremenu ni o lokaciji na kojoj se razmjena odvija. Takođe se ne otkriva ni bolnica u koju se prebacuju Ukrajinci oslobođeni iz ruskog zarobljeništva radi ljekarskog pregleda.

Ipak, tog ranog majskog jutra nekoliko stotina civila okupilo se u dvorištu jedne klinike u Černigovu, čekajući dolazak autobusa sa ukrajinsko-ruske granice.

Penzionerka Nadija iz Hmeljnickog nije propustila nijednu razmjenu zarobljenika u posljednjih godinu dana. Njen 41-godišnji sin Oleksandr Koroljčuk nestao je u februaru 2023. na frontu kod Bahmuta.

„Tražim i nadam se", kaže ova tužna žena, držeći nekoliko fotografija u rukama.

Svaka od prisutnih osoba ima slike svojih sinova, muževa, očeva i vjerenika. Sve žele da se te fotografije objave na televiziji ili u novinama.

Porodice se nadaju oslobađanju zarobljenih Ukrajinaca

Cijele porodice traže zaklon u sjenci topola u bolničkom dvorištu. Razvrstavaju se prema borbenim brigadama ili brojevima ruskih zatvora u kojima se nalaze njihovi najmiliji. Zastave 36. mornaričke brigade uočljive su još izdaleka. Više od 1.300 pripadnika ove brigade zarobljeno je u Marijupolju i već četiri godine čekaju na razmjenu.

Tokom tog vremena Olha Hanžala iz grada Uman mogla je svom 34-godišnjem sinu Jevhenu da pošalje samo jedno pismo, a od njega - ništa. Ovo joj je četvrta razmjena kojoj prisustvuje.

„Dolazim da podržim naše vojnike. I možda sretnem nekoga ko je vidio mog sina u logoru, da mi kaže kako mu je i gdje se nalazi."

Valentina Otšeretna iz Šmerinke traži sina Nazara (36) koji se vodi kao nestao od početka aprila 2022. Majka ipak ne gubi nadu, jer, kako kaže, vojnici iz marijupoljskog garnizona koji su ranije razmijenjeni, prepoznali su ga u logorima.

„Prijavila sam to koordinacionom centru. Kontaktirali su čovjeka koji ga je vidio i on je sve potvrdio. Ali Nazar se i dalje vodi kao nestao", žali se Otšeretna.

Nekoliko desetina žena koje su autobusom stigle iz oblasti Sumi stoje neposredno uz policijsku barikadu. Iza nje se nalazi dio dvorišta gdje treba da stignu autobusi sa oslobođenima.

Na plakatu koji nosi najmlađa žena među njima – Svetlana – prikazane su upadljive tetovaže njenog vjerenika Oleha Haluške. Pripadnik brigade Kara-Dag nestao je prije godinu dana na frontu u oblasti Zaporožja. „Možda je neko vidio te tetovaže", nada se ona.

Dolazak oslobođenih treba da izgleda svečano. Predstavnici Koordinacionog centra za ratne zarobljenike strpljivo objašnjavaju na koji način treba pozdraviti vojnike, za šta im sve treba zahvaliti, a šta ih ne treba pitati – kako bi se izbjegao stres. Ali to ne uspijeva uvijek.

Na nekoliko metara od autobusa do zgrade oslobođene dočekuju povici sa imenima vojnika, brigada i zatvora. U ruke im se guraju brojne fotografije. Samo nekolicina muškaraca zastane da potraži poznata lica, odgovori na pitanja ili popriča sa novinarima.

„Teško je, toliko je lica", smiješi se Jurij iz 36. mornaričke brigade i nestaje sa hrpom fotografija u hodniku klinike.

Porodice imaju važnu ulogu

Uprkos svemu, i porodice vojnika i Koordinacioni centar smatraju da ovakvi susreti imaju smisla.

„Od prošlog avgusta to su postala prava hodočašća. Čak i ako porodicama susret sa oslobođenima ne donosi mnogo konkretnih rezultata, povratnici vide koliko su voljeni", kaže Petro Jazenko, portparol Koordinacionog centra.

Porodice su takođe te koje na mutnim ruskim video zapisima prepoznaju vojnike. Jedan od najvećih Telegram kanala posvećenih pronađenima i zarobljenima ima skoro 122.000 pratilaca. Na njemu se svakodnevno objavljuje desetak novih imena i lica. Što se prije neka osoba prepozna na fotografijama, to se ranije može započeti proces razmjene, naglašava Jazenko.

Koliko se tačno Ukrajinaca nalazi u zarobljeništvu ili se vodi kao nestalo, vlasti ne žele da otkriju. Projekat UALosses, koji se oslanja na otvorene izvore, krajem maja je objavio imena više od 6.000 ratnih zarobljenika. Prema navodima Koordinacionog centra, broj neidentifikovanih zarobljenika u Rusiji stalno opada.

Skoro 65.000 ljudi vodi se kao nestalo. Većina njih se, vjerovatno, nikada neće vratiti. Ipak, niko ne gubi nadu. Upravo zato prisustvo porodica tokom razmjena ima veliki značaj, smatra Jazenko iz Koordinacionog centra. "To ljudima nekako daje oslonac."

„Želim da činim dobro i dam tračak nade"

U periodu između razmjena zarobljenika, aktivistkinje iz udruženja imaju mnogo posla. Održavaju sastanke sa Koordinacionim centrom, bdenja i komemoracije, otkrivaju spomen-ploče i putuju na konferencije.

„Želim da činim dobro i budem tračak nade za porodice. Hoću da ih stalno podsjećam da nisu zaboravljene", kaže Katerina Muslova, ćerka zarobljenog marinca iz Marijupolja Oleha Muslova. Njena humanitarna fondacija „Srce u akciji" bavi se svim i svačim – od međunarodnog lobiranja za oslobađanje zarobljenika do pomoći porodicama u ostvarivanju državne pomoći.

Koordinacioni centar redovno održava sastanke sa više od 150 društvenih organizacija i privatnih inicijativa koje vode članovi porodica ratnih zarobljenika.

„Radujemo se kada se porodice povezuju i organizuju jer tako lakše dolaze do odgovora na zajednička pitanja", kaže Jazenko.

Međutim, saradnja nije uvijek konstruktivna. Portparol Koordinacionog centra kritikuje neka udruženja. Tvrdi da nasijedaju na ruske provokacije ili prevarante, prosleđuju povjerljive podatke ili organizuju proteste, a zatim optužuju centar za loš rad i zaključuje: „Svaka uspješna razmjena nekako izaziva nezadovoljstvo kod onih čiji najmiliji još nisu pronađeni i oslobođeni."