Nikita Ošujev  [ DW ]

21. 06. 2025. 08:09

Osveta ili praštanje: Svjedočanstva oslobođenih Ukrajinaca

Kada se Jurij Hulčuk nakon dvije i po godine u ruskom zarobljeništvu konačno vratio kući, činilo se da je zanijemio. Na jednom video-snimku objavljenom na društvenim mrežama vidi se kako ga majka grli, ali on ne reaguje. Tek nekoliko dana kasnije počeo je da priča o torturi.

Dvadesettrogodišnji Hulčuk rođen je i odrastao u Kijevu. Studirao je strane jezike, ali nije diplomirao. Bio je na studentskoj razmjeni u Mađarskoj i Njemačkoj, putovao po Evropi i Kini.

Pošto nije mogao da pronađe posao, u decembru 2021. godine dobrovoljno se prijavio u ukrajinsku vojsku. Bio mu je potreban novac. Tako je došao u 36. mornaričku brigadu i borio se u Marijupolju kada je Rusija započela opštu invaziju na Ukrajinu. U aprilu 2022. godine je zarobljen i u zarobljeništvu je proveo dvije i po godine, između ostalog i u selu Olenivka u dijelu ukrajinske Donjecke oblasti koja je pod ruskom okupacijom.

Zbog teških uslova, ta kažnjenička kolonija nazivana je i „koncentracionim logorom“. U julu 2022. godine tamo je, u eksploziji, poginulo više od 50 ukrajinskih zarobljenika. Moskva i Kijev međusobno su se optuživali za napad. Kasnije je Hulčuk prebačen u Rjazanjsku oblast. Zahvaljujući razmjeni zarobljenika, vratio se u Ukrajinu u septembru 2024. godine.

Osvetiti se ili oprostiti mučiteljima?

I 26-godišnji Vlad Zadorin svjedoči o sistematskom mučenju u zarobljeništvu. On je 2019. godine potpisao ugovor s ukrajinskim oružanim snagama i služio u 35. mornaričkoj brigadi.

Na samom početku rata nalazio se na ukrajinskom Zmijskom ostrvu u Crnom moru. On i njegovi saborci odbili su da se predaju ruskom ratnom brodu. Zadorin je uhapšen na ostrvu i proveo je skoro dvije godine u zarobljeništvu. U januaru 2024. godine pušten je u okviru razmjene zarobljenika.

Uprkos sličnim iskustvima, Jurij Hulčuk i Vlad Zadorin danas imaju potpuno različite stavove prema svojim mučiteljima. „Savjetovali su mi da objavim puno ime i adresu zaposlenog iz tajnog zatvorskog centra IK-10 u Mordviniji“, kaže Hulčuk. „On je tamo bolničar, okrutan čovjek koji voli da koristi elektrošokere. Tamo postoje ljudi koji tuku rukama, nogama, metalnim šipkama ili mokrim peškirima.“ Kao metode mučenja pominje i dresirane pse, kao i elektrošokere koji su se stavljali na genitalije zatvorenika.

Ali, Hulčuk ne želi da otkrije ime čovjeka koji ga je mučio. „Za mene je ono što je uradio samo dio sveg zla koje su mi ljudi nepravedno nanijeli. Ako bih se svetio Rusima koji su me mučili, morao bih isto tako da se svetim i Ukrajincima koji su se prema meni loše ophodili“, kaže Hulčuk. Prema njegovom mišljenju, „lakše je zaboraviti i gledati naprijed.“

Zadorin misli drugačije: „Duboko mrzim Ruse jer su nam nanijeli toliko bola i poniženja“, kaže on. „Imao sam 120 kilograma kada sam zarobljen, a izašao sam sa 60 kilograma. Jeo sam miševe, toalet papir i sapun.“

Zadorin govori o brutalnom fizičkom nasilju, o flašama koje su mu razbijali o glavu. „I sad treba da ih volim? Da ih smatram braćom? Pa oni su došli da ubiju mene i moju porodicu, a mi njima ništa nismo uradili.“ Kaže da je uspio da identifikuje svakog od svojih mučitelja. „Svi koji su učestvovali u tim ratnim zločinima biće prije ili kasnije kažnjeni. Već postoje takvi slučajevi“, ističe on.

Pomoć za bivše zarobljenike

I Jurij Hulčuk i Vlad Zadorin kažu da su za vrijeme provedeno u zarobljeništvu dobili izdašne isplate od države. Hulčuk je tim novcem kupio stan u Kijevu. Prema njegovim riječima, tokom čitavog zarobljeništva novac je uplaćivan na račun njegovih roditelja.

Prema riječima veterana, ne postoji regulativa o doživotnoj penziji za vrijeme provedeno u zatočeništvu. Međutim, povratnici imaju pravo na invalidsku penziju zbog posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP). Ta dijagnoza se daje praktično svima koji su bili u zarobljeništvu. „Sada je odlučeno da i zarobljeništvo takođe može biti osnov za invalidsku penziju“, kaže Zadorin. On uskoro planira da podnese zahtjev za utvrđivanje radne nesposobnosti.

Hulčuk ne prima pomoć od države. „Biti klasifikovan kao osoba s invaliditetom ima svojih loših strana. Na primjer, teško je naći posao. Ali zato postoji finansijska pomoć. Ja tu opciju nisam ni razmatrao, jer mi je važno da sebe ne vidim kao invalida. Kažem sebi da sam zdrav“, naglašava on.

Kako dalje nakon zarobljeništva?

I Jurij Hulčuk i Vlad Zadorin kažu da su nakon oslobađanja mogli sami da odluče da li će se vratiti u vojsku ili ne. „Nadređeni reaguju mirno i sami pitaju da li želite da napustite vojsku“, kaže Zadorin, koji je raskinuo ugovor s oružanim snagama.

„Odluka da li ću nastaviti službu ili napustiti vojsku prepuštena je meni. Odlučio sam da dam otkaz, jer sam dovoljno služio“, kaže Hulčuk i naglašava: „Za mene je to bila jedina moguća opcija i koliko znam, većina bivših zarobljenika napušta vojsku. Samo mali broj ostaje.“

Od kada je napustio vojsku, Hulčuk nema stalan posao, već radi povremeno kao nastavnik engleskog jezika. „Ove godine želim da živim mirno, da se fizički i psihički oporavim. Onda želim da idem u Njemačku, da tamo studiram i nađem posao“, kaže. U slobodno vrijeme uči njemački, uzima časove pjevanja, redovno ide u teretanu.

„Na frontu nisu potrebni nemotivisani ljudi, jer oni mogu da ubiju i sebe i druge oko sebe. To je opasno“, smatra Zadorin. „Dao sam otkaz jer imam drugu vrstu zadatka – moj lični front u informativnom prostoru“, objašnjava on. Nakon rehabilitacije i raskida ugovora s vojskom, nastanio se u Odesi. Danas radi za organizaciju „Break the Fake“, koja se bori protiv ruskih dezinformacija. Zadorin nastupa u medijima i na raznim događajima širom Evrope, gdje govori o svom iskustvu.

Prema njegovim riječima, ruske vlasti uglavnom ne priznaju ukrajinske vojnike kao ratne zarobljenike. To posebno važi za pripadnike ukrajinske vojske koji se vode kao nestali. Brojke koje mediji objavljuju o ukrajinskim zarobljenicima u Rusiji on smatra potcijenjenim. Kaže da u Rusiji postoji više od 250 mjesta gdje se drže ukrajinski zarobljenici i ističe da je lično bio u sedam takvih. Svi su veoma različiti. „Neki imaju normalnije uslove, gdje ih manje tuku i možda dobijaju dovoljno hrane“, kaže i dodaje: „Od toga zavisi da li će se neko vratiti u društvo kao normalna osoba – ili ne.“