Filip Đorđević  [ DW ]

05. 07. 2025. 08:06

Srbija i genocid u Srebrenici: Od glasne tišine do bučne relativizacije

Najsvježiji primjeri „omekšavanja“ ratnih zločina, počinjenih devedesetih godina, postaju jasni čim se uključi televizor, kada se pogleda stalna garnitura gostiju u medijima sa širokom pokrivenošću u Srbiji. Televizija i list Informer prednjače. U njihovim emisijama se kao analitičari često „vrte“ osuđeni zločinci, poput Dragana Vasiljkovića, bivšeg vođe paravojne jedinice „Knindže“, Dragoslava Bokana, nekadašnjeg prvog lica „Belih orlova“, ali i Vojislava Šešelja, lidera Srpske radikalne stranke. Pored Informera, veliku ulogu igra i televizija Hepi, ali i tabloidni mediji poput Alo, Večernjih novosti, Srpskog Telegrafa, Srbije Danas i ostalih.

Atmosfera relativizacije ratnih zločina dostiže svoj vrhunac upravo na godišnjice njihovog obeležavanja, pri čemu je ključni datum 11. jul. Prošla godina bila je specifična, jer je rezolucijom Ujedinjenih nacija 11. jul proglašen za Međunarodni danom sećanja na genocid u Srebrenici. U Srbiji su na to reagovali političkom kampanjom. Na bilbordima širom zemlje osvanuo je slogan da „Srbi nisu genocidan narod“, iako se u zaključcima UN ne spominju ni srpski narod, ni kolektivna odgovornost.

Ove godine je u kontekst Srebrenice dovedeni su i studenti, koji ne prestaju sa demonstracijama protiv vlasti u Srbiji i traže nove izbore. „Blokaderi bi da Srbiju proglase genocidnom, a Vučić se lavovski borio protiv usvajanja sramne rezolucije o Srebrenici u UN-u“, pisalo je na naslovnici Informera od 25. juna 2025.

Odvraćanje pažnje: „Šta su radili drugi, a ne mi“

Dvanaestog jula 2024. Informer je donio tekst o zločinima komandanta Armije BiH za Srebrenicu Nasera Orića. U njemu piše kako su njegove jedinice „od četiri odsječene glave napravili golove, a petom igrali fudbal“. Naser Orić je pred Haškim sudom oslobođen svih optužbi, zbog nedostatka dokaza. Ključ, međutim, kažu eksperti za medije i javno mnijenje iz Srbije, leži u metodi odvraćanja pažnje po principu „šta su radili drugi, a ne mi“.

Izvještavanje tabloida i prorežimskih glasila u Srbiji ni prethodnih godina nije bilo drugačije. Naime, 2022. je naslovna strana Informera glasila: „Otkrivene nove laži o Srebrenici“, 2020. je isti list pisao o tome kako je Alija Izetbegović „htio da žrtvuje Srebrenicu“, Večernje Novosti su 2019. pisale o tome kako Srbiji „Njemačka drži lekciju o genocidu“, a Srpski Telegraf je objavio članak kako su i srpske žrtve bile sahranjivane u Potočarima, ali da nadležni organi u BiH odbijaju to da istraže.

Prelomna tačka je bila 2015. godine, kada je tadašnji premijer Srbije Aleksandar Vučić otišao u Potočare na obilježavanje 20 godina genocida, na kojem je došlo do incidenta. Sve je bilo u redu dok povorka u kojoj su bili gosti i strani političari, nakon komemoracije u fabrici akumulatora u Potočarima, nije krenula prema groblju (mezarju). Kako su prenjeli mediji, Vučić je uz pogrdne povike izviždan, a prilikom njegovog povlačenja iz Potočara u pratnji telohranitelja , u njegovom pravcu su letjele kamenice. O tome ko su bili počinioci i kako je došlo do incidenta, nema zvaničnih podataka. Tabloidi u Srbiji i danas traže da se utvrdi odgovornost, a taj događaj nazivaju pokušajem „ubistva Aleksandra Vučića“.

Politički zarobljeni mediji

Snježana Milivojević, profesorka u penziji Univerziteta u Beogradu, govori u tom kontekstu o „politički zarobljenim medijima“, koji takvim pričama i naslovima ne samo da pokušavaju da oblikuju medijski prostor, već i kroz društvene mreže „natrpavaju algoritme“ i time „guše kritičke medije“. Ona za DW objašnjava kojom metodologijom ovi mediji pokušavaju da manipulišu istorijom.

„Narativne tehnike koje se koriste su sveobuhvatne: umanjuje se broj žrtava u Srebrenici, iznose selektivni podaci, negiraju istorijske činjenice, podstiču nacionalistički sentimenti. Negira se postojanje genocidne namjere, peru i heroizuju biografije ratnih zločinaca koji se pretvaraju u nacionalne zaštitnike i heroje. Veliki problem je i to što se diskredituju biografije svih, koji se zalažu za kažnjavanje ratnih zločinaca, negiraju se presude međunarodnih tela, a podstiče pasivnost domaćih sudova. Urušava se autoritet institucija, koje se bavi kažnjavanjem ratnih zločina.“ Međutim, nije oduvek tako izgledalo izvještavanje o genocidu u Srebrenici, primjećuje Milivojević u razgovoru za DW.

Nije uvjek bilo tako

Prije dolaska na vlast Srpske napredne stranke 2012. godine, čiji su osnivači Aleksandar Vučić i Tomislav Nikolić, u Srbiji je bilo drugačije intoniranih novinskih članaka o Srebrenici. Iako je pojam genocida i tada bio upitan, list Politika je 2011. godine objavila tekst „Srebrenica – nikad više“, dok je B92 još 2005. objavio tekst „Srebrenica: Obilježavanje, tuga i bes“. Mada je u naslovima izbjegnut, u oba teksta se više puta pojavljuje pojam „genocid“.

Kako kaže Siniša Atlagić, profesor sa Fakulteta političkih nauka u Beogradu, propagandna obrada podrazumjeva konstantno ponavljanje određene mantre i stalno buđenje sumnje. „Sumnja bi, čini mi se, u budućnosti mogla da se pojača odsustvom jasnih odgovora na određena pitanja – u vezi s definicijom genocida i zapadnim pogledom na jugoslovensku krizu tokom koje se desio zločin u Srebrenici.“ Altagić objašnjava i da bi „sumnja mogla da se produbi i zbog prošlogodišnjeg izglasavanja rezolucije UN o Srebrenici, kada je veći broj zemalja bio protiv rezolucije ili bio uzdržan od broja onih država koje su glasale u prilog rezoluciji“.

U svemu tome, ključnu ulogu igra i nerazjašnjavanje događaja u i oko Srebrenice u samoj Srbiji. Prema istraživanju Cenzolovke, sajta koji informiše javnost o pitanjima od značaja za slobodu novinarstva u Srbiji, u medijima koji su podržavali bivšeg predsjednika Jugoslavije Slobodana Miloševića, tokom jula 1995. godine nije se moglo čuti skoro pa ništa. Tog 11. jula je glavna vest u srpskim medijima bila poruka Miloševića za časopis Tajm, u kojoj je najavio „mir za šest mjeseci“. Cenzolovka je svoj tekst zaključila rečima da su nevladini mediji, čija je uređivačka politika bila protiv politike Miloševića i rata, bili „uzdržani i u neverici pred razmjerama zločina“. S druge strane, oni „režimski su ga u potpunosti poricali“.

Mitovi koji održavaju vlast

Nakon demokratskih promjena 5. oktobra 2000. i svrgavanja Slobodana Miloševića, većina optuženih za ratne zločine su jedan po jedan bili isporučivani u Haški tribunal. Ratko Mladić i Radovan Karadžić su osuđeni na doživotne robije za ratne zločine i počinjeni genocid u Srebrenici.

Kada se 2010. godine u Skupštini Srbije, na predlog tadašnjeg predsjednika Borisa Tadića, raspravljalo o pitanju rezolucije o Srebrenici – što su prenosili i mediji – sve političke stranke su se složile da treba osuditi zločine nad nevinim žrtvama. Ali, nisu se složili oko upotrebe riječi „genocid“.

Prema riječima Snježane Milivojević, diskusija oko toga je li to bio genocid ili ne „služi kao instrument autokratske vlasti, kako bi mogla da nastavi sa svojim političkim mitovima koji je održavaju u životu. „Autokratija se ovde utvrdila oko nacionalističkog mita o malom, herojskom narodu, koji napreduje uprkos svemu. Mit o uspješnoj sadašnjosti uključuje i herojsku prošlost, uvjek na pravoj strani istorije, u kojoj ne može postojati genocid u Srebrenici. Genocid u Srebrenici je ’identitetsko pitanje’, koje poricanjem brani onu verziju prošlosti i sadašnjosti koja počiniocima i ratnim zločincima garantuje nekažnjivost, a političke inspiratore i njihove sadašnje nastavljače amnestira od odgovornosti“, objašnjava Milivojević.

To se vidi i po reakciji voditeljke tokom jednog gostovanja opozicione političarke Biljane Đorđević na RTS-u. Upitana da li je bilo genocida u Srebrenici, ona je odgovorila da se genocid desio, na šta je voditeljka rekla da više „ne želi da razgovara sa njom“. Upravo takvo ideološko bojenje tog zločina, kaže Atlagić, nosi sa sobom važne političke implikacije. „Pojam genocida, koji je svojevremeno kreiran s ciljem da bi se kvalifikovala do tada nezapamćena realnost istrebljenja jevrejskog naroda u Drugom svetskom ratu, otvara brojna pitanja kada se pokuša napraviti paralela između nacističkog zločina i onog u Srebrenici – dakle pitanje određenja grupe nad kojom je izvršen zločin, pitanje genocidne namjere i slično“, kaže Atlagić.

Opasnost „lelujanja“

„Lelujanje“ oko tog pitanja otvora prostor i za njegovu pogrešnu interpretaciju, smatraju eksperti sa kojima smo razgovarali. Najsvežiji primjer je mural Ratka Mladića u Beogradu. Jedan dio građanstva je protestvovao protiv tog murala, polivajući ga farbom, dok mu je drugi tu istu farbu skidao i samim tim „čuvao“ mural. Tokom ranijih godina mogli su se čuti i uzvici „Nož, žica, Srebrenica“, najčešće od strane ekstremnih desničarskih grupa ili navijača na utakmicama, koji su često bili praćeni i riječima: „Biće reprize“.

Atlagić smatra da takvi incidenti dodatno unižavaju dostojanstvo žrtava. Međutim, kada je riječ o uticaju na glasače, profesor sa FPN kaže da je „riječ je o retorici specifične grupe, koja ne odražava mišljenje većine i koja se takvim sadržajima takmiči sa svojim rivalima iz susjednih država, gdje imate parole poput ’ubij Srbina’ i slično“.

S druge strane, Snežana Milivojević tvrdi da upravo takvi incidenti predstavljaju jedan vid normalizacije ratnih zločina. Ona kaže da to nisu izolovani incidenti, te da oni igraju svoju ulogu u kreiranju društvenog narativa, gdje pitanja ratova iz devedesetih nisu prošlost, već imaju svoje mjesto u sadašnjosti.

„Navijačko skandiranje i murali koji veličaju ratne zločince, dok ih policija štiti od građana, znače i da se prošlost preselila na ulice gradova i da se konflikti oko nje nastavljaju. Poricana prošlost ne samo da nije mrtva, ona u stvari i nije prošlost. Ratovi iz devedesetih i posebno genocid u Srebrenici cepaju, sramote i blokiraju ovdašnje društvo, čak i kada se u njima javno ćuti“, zaključuje Snežana Milivojević.

Ovaj članak deo je serijala, koji DW emituje povodom tridesete godišnjice genocida u Srebrenici.