Maks Bauer (ARD)  [ DW ]

12. 08. 2025. 15:34

Ustupanje teritorija - šta kaže međunarodno pravo?

Još u aprilu ove godine, američki predsjednik Donald Tramp je objavio da se sa Rusijom uglavnom dogovorio o mirovnom sporazumu. Tada je američki predsjednik rekao da sporazum predviđa da poluostrvo Krim, koje je Rusija anektirala, treba da pripadne Rusiji.

"Odluka Rusije i SAD preko glave Ukrajine je pravno nezamisliva, čak i ako politički postaje sve vjerovatnija", smatra Pjer Tilberger, profesor međunarodnog prava na Univerzitetu Rur u Bohumu. Bez saglasnosti Ukrajine, ne može biti takvog mirovnog sporazuma. Moderno međunarodno pravo zasniva se na "suverenoj jednakosti svih država". Dvije države ne mogu jednostavno sklapati ugovore na štetu treće.

Dogovor o ustupanju teritorija Ukrajine bez njenog pristanka jasno krši teritorijalni suverenitet zemlje, naglašava Tilberger. Osim toga, takav ugovor između Rusije i SAD "po svom sadržaju bi vjerovatno kršio i zabranu upotrebe sile i stoga bi bio protivan međunarodnom pravu", kaže stručnjak za međunarodno pravo.

.

Okupirane teritorije prema međunarodnom pravu pripadaju Ukrajini

Poluostrvo Krim i četiri administrativna okruga Lugansk, Donjeck, Zaporožje i Herson prema međunarodnom pravu pripadaju Ukrajini. Činjenica da Rusija faktički kontroliše ove teritorije - ili bar njihove djelove - i to što ih je anektirala, tu ništa ne mijenja.

Na Krimu (2014.) a u istočnoj i južnoj Ukrajini (2022.) održani su referendumi o pristupanju okupiranih teritorija Rusiji. Međutim, stručnjaci za međunarodno pravo ih smatraju lažnim glasanjima. Postoje jasne smjernice o tome pod kojim uslovima takvi referendumi mogu biti priznati prema međunarodnom pravu.

"Na primjer, mora biti zagarantovano da glasači mogu slobodno, bez prinude i bez straha izraziti svoje mišljenje", kaže Tilberger. To sigurno nije bio slučaj 2014. tokom ruske okupacije Krima. Glasanja u istočnoj i južnoj Ukrajini u septembru 2022. takođe su se odvijala već pod uslovima ruskog agresorskog rata i ruske okupacije tih teritorija.

Dosadašnja glasanja bila su protivna međunarodnom pravu

Evropski sud za ljudska prava u Strazburu tek u julu 2025. je utvrdio da je Rusija na okupiranim područjima već u periodu između 2014. i 2022. uspostavila "sistem kršenja" ljudskih prava. Prema presudi Suda, to je uključivalo nasumične vojne napade, pogubljenja civila i ukrajinskih vojnika, mučenje i protjerivanje, ali i "potiskivanje ukrajinskog jezika u školama". S obzirom na ovu situaciju u regionima koje je okupirala Rusija, ne može se pretpostaviti da su referendumi tamo bili u skladu s međunarodnim pravom.

Generalna skupština UN je više puta potvrdila da su referendumi na Krimu i u istočnoj i južnoj Ukrajini bili ilegalni. Oni ne bi ništa promijenili u pripadnosti ovih teritorija Ukrajini.

Profesor prava Tilberger takođe ukazuje na to da je 2003. između Ukrajine i Rusije sklopljen ugovor – u skladu s međunarodnim pravom - u kojem je Rusija priznala Krim kao dio Ukrajine. Pored toga, 1997. dvije države su obećale jedna drugoj da će poštovati međusobne granice.

Rusija se poziva na pravo naroda na samoopredjeljenje

Iz Rusije se često može čuti: ljudi na Krimu i u istočnim i južnim oblastima žele da napuste Ukrajinu i to je takođe pokriveno važnim principom međunarodnog prava, naime pravom naroda na samoopredjeljenje.

Međutim, međunarodno pravo je veoma uzdržano po pitanju da li pravo naroda na samoopredjeljenje daje tom narodu i pravo da se odvoji od matične države putem validnog referenduma, objašnjava Tilberger.

U osnovi, pravo na samoopredjeljenje omogućava narodima da slobodno odrede svoj politički, ekonomski i kulturni razvoj. Nastalo je prvenstveno kada su bivše kolonijalne države izborile svoju nezavisnost.

Međutim, ovaj princip uvijek mora biti u skladu s drugim osnovnim principom međunarodnog prava, naime državnim suverenitetom nad sopstvenom teritorijom. Oba principa mogu doći u sukob kada grupa stanovništva želi da se odvoji, a država se protivi tome.

Postoje velike pravne prepreke za odvajanje teritorija

Sa stanovišta međunarodnog prava, mora se praviti razlika između "unutrašnjeg" i "spoljašnjeg" samoopredjeljenja, kaže Tilberger. "Unutrašnje" samoopredjeljenje znači: nacionalne manjine dobijaju posebnu zaštitu unutar matične države, na primjer samoupravu ili zaštitu svoje kulture i tradicije.

S druge strane, "spoljašnje" samoopredjeljenje, odnosno odvajanje od matične države, moguće je samo u ekstremnim okolnostima. Narod mora biti sistematski tlačen i na meti teških kršenja ljudskih prava da bi imao pravo na otcjepljenje.

U slučaju Krima i istočne i južne Ukrajine, nije bilo takvih teških kršenja prava od strane ukrajinske vlade.

Da li bi Ukrajina mogla dobrovoljno da se odrekne okupiranih teritorija?

Šta bi bilo ako bi Tramp i Putin napravili dogovor koji predviđa da Ukrajina ustupi okupirane teritorije i ukrajinska vlada to nevoljno prihvati? Da li bi ova cijena za mir bila dozvoljena prema međunarodnom pravu?

"U osnovi da", kaže Tilberger. Međutim, pristanak na takav mirovni sporazum morao bi biti "zakonit i prije svega dobrovoljni čin ukrajinske vlade". Posebno se ne smije dogoditi pod prinudom ili prijetnjom silom.

Iz perspektive stručnjaka za međunarodno pravo, "vrlo je upitno kako bi u trenutnoj situaciji mogla izgledati odluka ukrajinske vlade koja bi bila donijeta bez prinude ili dobrovoljno". Kako bi tačno situacija u Ukrajini trebalo da se razvija da bi se prema međunarodnom pravu moglo govoriti o dobrovoljnom ustupanju teritorija - trenutno je teško reći.

Žestoki ruski vazdušni napadi na civilne ciljeve posljednjih mjeseci i prijetnje američke vlade da će potpuno obustaviti vojnu pomoć svakako ne govore u prilog situaciji odlučivanja u kojoj vlada ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog može djelovati slobodno.

Tilberger ukazuje na još jedan aspekt: pri odlučivanju o teritorijalnom integritetu države, mora se uzeti u obzir i uloga pogođenog stanovništva. U međunarodnom pravu postoje različita mišljenja o tome. Neki stručnjaci za međunarodno pravo smatraju da bi prilikom odricanja od državne teritorije i ljudi koji tamo žive morali dati svoj pristanak.

I ukrajinski ustav daje smjernice

Ako ukrajinska državna teritorija treba da se promijeni, ukrajinski ustav za taj slučaj predviđa referendum na kojem mogu učestvovati svi Ukrajinci s pravom glasa.

Takođe, za ustupanje teritorija koje je Rusija okupirala, vjerovatno bi morao biti promijenjen i sam Ustav. Jer u članu 133, stavu 2, definisana je državna teritorija Ukrajine i izričito se navode četiri oblasti: Lugansk, Donjeck, Zaporožje i Herson. Sa stanovišta međunarodnog prava, pravna situacija u Ukrajini ne igra presudnu ulogu. Ali politički gledano, ukrajinsko ustavno pravo bi moglo biti značajno za svako mirovno rješenje.