Marsel Firstenau (u saradnji s Andreom Grunau i Ralfom Bozenom)  [ DW ]

09. 09. 2025. 07:12

Ubistva koja su promijenila Njemačku: Prva žrtva prije 25 godina

Nirnberg, 9. septembra 2000. Prodavac cvijeća Enver Šimšek čeka mušterije na svom mobilnom štandu uz dugačku ulicu. U ranim poslepodnevnim satima susreće se sa svojim ubicama, koji na njega ispaljuju osam hitaca. Pet metaka pogađa tog 38-godišnjeg oca porodice u glavu. Dva dana kasnije umire od teških povreda.

Motiv: mržnja i rasizam

Šimšek nije mogao da da nikakve dodatne informacije o zločinu i počiniocima, jer nije dolazio svijesti. Tek jedanaest godina kasnije njegova supruga i njihovo dvoje djece saznali su ko je odgovoran za smrt njenog muža i njihovog oca: do tada javnosti nepoznata teroristička grupa – Nacionalsocijalističko podzemlje (NSU). Njihov motiv bili su mržnja i rasizam.

Četvrtog novembra 2011. NSU je razotkrivena. Tog dana, nakon neuspješne pljačke banke u Ajzenahu dvojica muškaraca, Uve Benhart i Uve Mundlos, najvjerovatnije su izvršili samoubistvo u kamperu – pod okolnostima koje nikada do kraja nisu razjašnjene.

Terorističku trojku razotkrila je njihova saučesnica Beate Čepe, koja je 2018. osuđena na doživotni zatvor i plus na naknadnu mjeru kojom se, nakon isteka kazne, ona premješta u ustanovu zatvorenog tipa kako ne bi predstavljala opasnost po okolinu.

Morbidno priznanje

Tada 36-godišnja Čepe šalje više kopija video-snimka sa priznanjem različitim organizacijama, između ostalog i medijima. U tom morbidnom snimku članovi NSU ne hvale se samo ubistvom Envera Šimšeka. Do 2007. oni su, putujući Njemačkom, ubili još osam muškaraca turskog i grčkog porijekla.

Deseta i poslednja žrtva bila je policajka Mišel Kizeveter. Pored toga, i nekoliko bombaških napada pripisuje se NSU. Samo u kelnskoj ulici Kojpštrase, gdje živi mnogo ljudi s migrantskim porijeklom, 22 osobe su povređene, neke teško, u napadu bombom sa ekserima.

Nemačka je bila u šoku. Kako je moguće da jedna desnoekstremna teroristička grupa sedam godina po istom obrascu ubija ljude migrantskog porijekla, a da policija i obaveštajne službe navodno svo to vreme tapkaju u mraku? Ćerka Envera Šimšeka, Semija, koja je kao tinejdžerka ostala bez oca, još uvek sebi postavlja to, ali i mnoga druga pitanja.

Policija sumnjiči porodicu žrtve

U februaru 2012, tri mjeseca nakon što se NSU samorazotkrila, Semija je u Berlinu, na centralnoj komemoraciji za žrtve, održala dirljiv govor. Mlada žena govorila je o svojoj tuzi i očaju, ali i o poniženjima. Jer, nakon smrti njenog oca istražitelji su počeli da traže počinioce u okruženju njene porodice i šire familije.

„Jedanaest godina nam nije dozvoljeno da mirne savjesti budemo žrtve“, žali se ona, osvrćući se na to vrijeme neizvjesnosti. Njen život je uvjek bio opterećen strahom da bi neko u njenoj porodici, odnosno familiji, bio odgovoran za smrt njenog oca. Postojala je i sumnja da je i on sam bio kriminalac i diler drogom.

Angela Merkel: „Molim vas za oproštaj“

„Možete li da zamislite kako se osjećala moja majka kada se odjednom i sama našla na meti istrage“, kaže Semija Šimšek. Tadašnja kancelarka Angela Merkel ocijenila je da je to višegodišnje sumnjičenje „uznemirujuće“, a porodicama je uputila izvinjenje: „Zato vas molim za oproštaj.“

Otada je prošlo 13 godina. U međuvremenu je pred Višim pokrajinskim sudom u Minhenu od 2013. do 2018 trajao NSU-proces. „Prvog dana svi smo bili tamo“, priča Semija u jednom videu snimljenom 2024. koji je objavljen na internet-portalu „Mjesta sjećanja Nirnberg“. Kaže da se u sudnici nije osećala ugodno. „Bilo je i mnogo posjetilaca nacista.“

Do samorazotkrivanja NSU nije bilo državne pomoći

„Mjesta sjećanja Nirnberg“ je građanska inicijativa, u kojoj učestvuje i gradska Kancelarija za ljudska prava. U video-snimku Semija Šimšek evocira uspomene na detinjstvo i lijepe trenutke provedene s ocem. Godine nakon njegove smrti, sve do razotkrivanja NSU, naziva „najgorim i najmračnijim periodom“. Prije razotkrivanja NSU nikada nisu dobili državnu niti bilo kakvu drugu podršku.

„Nakon razotkrivanja NSU mnogi su htjeli da pomognu. Ali, sa 25 godina meni pomoć nije bila potrebna. Željela sam je kad sam imala 14“, kaže Semija. Ona je rođena u Njemačkoj, a danas živi u Turskoj. Kada je konačno postalo jasno ko je ubio njenog oca, nepovjerenje prema njenoj porodici pretvorilo se u sažaljenje.

„Sad  ste žrtve“

Odjednom su slušali rečenice poput ove: „Nismo vam vjerovali. Ostavili smo vas same. Ali sada ste žrtve i sada to možete da pokažete.“ Jedanaest godina nakon očeve smrti takve riječi su za Semiju došle prekasno. Zvučale su joj kao nekakav podsmeh: „Pokušavala sam nekako sama s tim da izađem na kraj.“

Četvrt vijeka nakon prvog NSU-ubistva, Semija Šimšek je, zajedno s Gamze Kubašik, napisala knjigu o zajedničkoj sudbini. I njenog oca Mehmeta ubila je ta teroristička grupa – 4. aprila 2006. u Dortmundu. U knjizi „Naš bol je naša snaga“ one pričaju svoje porodične priče, govore o nedovoljno razjašnjenom „NSU-kompleksu“ i o svojoj borbi za sjećanje.

„Ne možemo da stavimo tačku na ono što se desilo“

„Ne mogu da pronađem mir“, kaže Semija. I dalje je pod utiskom brojnih otvorenih pitanja, na koja nisu odgovorili ni sudski proces, ni parlamentarne istražne komisije. „To je razlog zašto i dalje izlazim u javnost i govorim: Mi ne možemo da stavimo tačku na ono što se desilo. Još me muče pitanja: Zašto baš moj otac? Po kojim kriterijima su birane žrtve? Zašto se ne vodi istraga protiv pomagača?“ Semija Šimšek, Gamze Kubašik i mnogi drugi članovi porodica žrtava i dalje se nadaju odgovorima. I danas, 25 godina nakon početka serije ubistava.