Nemanja Rujević  [ DW ]

27. 10. 2025. 07:24

Godina bunta: Kraj je ko zna gdje i kako

Ako je vjerovati „nevidljivoj ruci tržišta“, Novi Sad zbilja čeka najveći skup ikada u tom gradu kada se u subotu bude obilježavalo godinu dana od tragedije, što je i godinu dana bunta. Cijene stana na dan otišle su u nebesa, biznis je biznis.

Novosadski novinar Nedim Sejdinović gleda da udomi namjernike sa svih strana, da izbjegnu visoke cijene. Teško je, kaže, procijeniti koliko će ljudi doći u subotu (1. novembar) jer to je „slobodni skup slobodnih ljudi“.

„Ali može se pretpostaviti da će skup biti monumentalan. Studentima i građanima u buntu je brojnost važna jer se demonstriraju upornost, hrabrost i doslednost“, kaže Sejdinović za DW.

Bilo je ogromnih skupova u ovih godinu dana, uključujući onaj u Beogradu od 15. marta kada se, prema procjeni Arhiva javnih skupova, okupilo 325.000 ljudi čineći najveće okupljanje ikada.

Ali odavno se, još od ljetnjih sukoba, ušlo u fazu koju poneki politički analitičar zove „mrcvarenjem“. Ili „ravnotežom nemoći“ – niti su protesti tek tako mogli da sruše vlast, niti vlast može da ih ugasi.

Tu nisu pomogla ni stalna pojavljivanja predsjednika Aleksandra Vučića na televizijama, ni batinaši, ni slučajevi policijske brutalnosti. Kao što građanima u protestu ništa nije donjelo paljenje prostorija SNS.

Sejdinović vjeruje da incidenti odgovaraju režimu i „Vučićevoj propagandi“ te da nije isključeno da će u subotu „ubačeni elementi“ pokušati da izazovu sukobe. Ali, dodaje ovako: „Neće baš Vučiću od velike koristi biti ako tog dana Novi Sad, zbog policijskog nasilja ili čega sličnoga bude glavna vijest u evropskim medijima.“

Kap u punoj čaši

Biće to godinu dana otkako je počelo, u tačno 11:52. Tada su tone betona pale na ljude pod nadstrešnicom sveže i skupo renovirane Željezničke stanice. Veliki broj građana to je pripisao javašluku i korupciji. Vode se tri procesa, tužilaštva vuku na različite strane, presuda nema.

Uslijedili su minuti tišine na raskrsnicama, napadi lojalista, blokade univerziteta, ostavka Vlade, miks prijetnji i ustupaka, obećanja jeftinih kredita, pohod studenata kroz Srbiju i šire, zahtjev za izborima, saga oko studentske liste, zaposedanje Pionirskog parka, priče o „obojenoj revoluciji“.

Srbija je u godinu dana živjela višak događaja, jednu jedinu temu. „Mislim da je ovo samo bila kap koja je prelila čašu“, kaže Jelena Popadić, studentkinja medicine iz Novog Sada, sa kojom je DW više puta pričao u poslednjih godinu dana.

„Ovdje se već toliko dugo krade, da su ljudi navikli, na neki način. Ali sada su krađa i korupcija došli dotle da su ljudski životi izgubljeni“, sumira ona.

Opet o „dvije Srbije“

Nedelju dana prije godišnjice (25. oktobar), u Požarevcu su se okupili ljudi koji kažu da im čašu nije prelio pad nadstrešnice nego da su „blokaderi“ prevršili svaku mjeru. U pitanju su skupovi protiv blokada na kojima vlast demonstrira podršku.

Premijer Đuro Macut, statista u cijeloj stvari, rekao je novinarima da je država početkom godine pokazala „preveliki stepen demokratičnosti“ prema blokadama te „druge Srbije“. Sada, kaže, ustaje autentična Srbija koja misli svojom glavom.

Tog dana se u Požarevac slilo preko stotinu autobusa. Reporter DW sreo je penzionere koji studente zovu „bagrom“, radnike komunalnih preduzeća kojima su šefovi naredili da dođu na miting i mnogo ljudi koji uopšte ne žele da pričaju sa novinarima niti znaju šta bi rekli.

Penzioner Branko iz Požarevca pak voli da priča. Kaže, ne voli SNS, ali predsjednika poštuje ko god da je. Izbori su u Srbiji slobodni pa neka se bira! Šta Branko hoće? „Hoću da budemo normalni, da se ne gledamo poprijeko, da se ne bijemo.“

Među ovim ljudima, barem 40 odsto njih vjeruje da je nadstrešnica pala zbog diverzije – tako je, za pristalice SNS, pokazalo istraživanje Nove srpske političke misli. Primila se priča o „teroristima“ koji ruše nadstrešnice, a onda hoće da ruše vlast.

Djeluje da su političke podjele, odavno oštre za i protiv Vučića, sada stigle do skoro svakog čovjeka. Čak ušle u porodice.

Kraj se ne zna

Taj utisak dijeli i filozof Andrea Perunović. Odmah kaže da neće o dnevnoj politici, pogotovo neće da prognozira. Ne da ne bi ispao loš „analitičar“ već jer je to nemoguće.

Na pitanje kako se promijenila Srbija u godinu dana, kaže da se stvari stalno mijenjaju, ali da je drukčije što se sada promjena doživljava i što se građanima vratila moć djelovanja. „Čar je što smo sada u momentu postajanja, za razliku od pukog bivstvovanja“, kaže Perunović.

U filozofiji se to zove „prostorom neodlučnosti“, polje pred društvom je otvoreno, razmišlja se umjesto da se vjeruje. Ali mreža ishoda se tek iscrtava i „linija bekstva“ iz te situacije se ne nazire. U Perunovićevom prevodu za obične smrtnike – ne znamo da li će završiti u fašizmu ili boljem društvu ili negde između. A što duže takvo stanje traje, tako rastu i ulozi.

„Kad ideš ulicom i pričaš sa ljudima, oni to doživljavaju kao veliko breme“, kaže ovaj sagovornik DW sa Instituta za filozofiju i društvenu teoriju. „Čini mi se da su ljudi postali dosta komunikativniji i ljubazniji, ako su to nosili u sebi. Dok su takođe i oni koji su bahati i obesni to isto počeli otvorenije da iskazuju. Promijenjeni su intenziteti.“

To je možda ono što studentkinja Jelena Popadić kaže ovako: „Ljudi su shvatili da je to to. Ili sada ili nikad. Neće odustati. Mladi nemaju šta izgube. Život ovdje ovako prosto nema smisla. Ovo je poslednja šansa.“

Zašto baš studenti?

Nije teško naći odgovor na pitanje zašto ova pobuna protiv Vučićeve vlasti – ko zna koja po redu – najduže traje i ima šanse na uspjeh. Ustali su studenti, „naša djeca“, „budućnost Srbije“. Nije čudo ni što je vlast pokušala to da oponaša, nudeći drugu „našu djecu“ koja pride žele da uče.

Ali je veliko pitanje otkud sada ta omladina? Zar se o njima nije govorilo da zure u TikTok i da ih politika ne zanima?

Filozof Perunović kaže – mladi su kao povratak nesvjesnog koje je potiskivano. „Jesu ideološki heterogeni, ali njihovo postupanje je vrlo levičarsko. To su generacije koje u udžbenicima istorije ništa nisu vidjele osim nacionalističkih narativa. Tamo su jako malo čitali o Jugoslaviji, samoupravljanju. Gde su oni naučili plenume? To nasleđe je potiskivano zarad autoritarnih svrha, ali se sada vratilo.“

Dodaje da je naš dio svijeta devedesetih bio zloslutno avangardan. A da je možda sada avangarda po dobrom.

„Jer, vidimo da pobune mladih po svijetu iskaču kao krtice, od Nepala do Maroka. U našim kapitalističkim društvima odsjecamo dio realnosti i ne obaziremo se na to. E pa sada mlade generacije reaguju jer su u tome odrasle. Suočavaju nas sa sobom.“

Kuda dalje?

Ima ljudi koji velike političke proteste posmatraju kao srednjevekovne opsade – ako se skupi dovoljno vojske i krene na juriš, tvrđava padne. Pošto to tako ne ide, proći će i skup u Novom Sadu i nastaviće se faza „mrcvarenja“.

Sudeći prema ispitivanjima javnog mnjenja koja objavljuju agencije nezavisne od vlasti, studentska lista ima prednost iako još faktički ne postoji. I iako se ne zna kada će tačno izbori, mada predsjednik Vučić kaže – iduće godine. A pogotovo se ne zna u kakvim će uslovima biti održani.

Kao da se polje borbe sa ulice seli na poznatiji teren izbora. A time, upozorava novinar Nedim Sejdinović, možda i u stari tok opozicione čaršije poznate po beskrajnim raspravama o broju kolona i zađevicama. Već se naveliko studentima prebacuje što ne objave listu, iako izbora nema na vidiku.

„Mislim da čaršija pokušava da povrati položaj kojeg je imala ranije i da utiče na političke procese menjajući principe za sitne interese. Samo donekle u tome uspjeva, ali ju je sve ovo ipak isuviše nadraslo. Čini se da su forma studentskog odlučivanja i uopšte ova pobuna usmjerene i protiv nje, što je dobra vijest“, kaže Sejdinović.

Ko ne želi da se igra proroka, može da tvrdi samo dvije stvari. Prvo, nešto se u Srbiji krupno promijenilo. Drugo, pobuna nije ni blizu kraja, iako su vlasti mnogo puta proglasile „pobjedu“. Za sve više od toga, što reče filozof, mreža ishoda je previše razgranata da bi se vidjelo kuda tačno vodi.