A.M. [ Wings ]

Priča o crnogorskim planinkama leti Evropom

Inflight magazin "Wings", koji putnici Eurowingsa mogu čitati tokom leta, objavio je reportažu o Crnogorkama koje žive i rade na katunima, stavljajući fokus na planinke – žene koje uprkos surovim uslovima svakodnevno čuvaju tradiciju i duh planinskog života.

Sve više planinara otkriva crnogorska planinska područja. Tamo ih, piše WINGS,  dočekuju planinke, žene sa planine, koje su ranije ostajale neprimijećene, ali danas dobijaju priznanje za svoje umijeće, kuhinju i gostoprimstvo. Vjekovima su lokalne žene vodile svoju stoku na ljetnje ispaše u crnogorskim planinama. U prošlosti su ostajale neprimijećene. Ali danas planinari otkrivaju i cijene njihovo gostoprimstvo – i kulinarske vještine.

Daleko od buke civilizacije, usred gotovo netaknute planinske prirode pod zapanjujućim zvjezdanim nebom, svakog ljeta već više od jednog milenijuma žive takozvane „nevidljive žene“.

Povučene u planine sjeverne Crne Gore, one su u pokretu od ranog jutra do kasno uveče. Dnevni i godišnji ritmovi određuju tempo njihovog rada. Ko ih namjerno potraži, sresti će ih u više od 50 tradicionalnih katuna – tipičnih balkanskih stočarskih naselja, sličnih alpskim planinskim pašnjacima.

Katun bez žene, bez „planikarke“, kako ih nazivaju u katunima, nezamisliv je u nekadašnjoj jugoslovenskoj republici. Crnogorska poslovica kaže: „Kuća ne stoji na zemlji, nego na ženi.“

Ovdje, u ovom paralelnom svijetu, žive Danka, Gordana, Jovana, Vera i Žizela. Pričamo njihove priče.

Suvodo je duša, zavičaj - Danka Šekularac, 35

Danka Šekularac opušteno upravlja svojim dahtavim, ljuljajućim terencem uzbrdo. Nalazimo se u Nacionalnom parku Biogradska gora, stotinak kilometara sjeverno od crnogorske prijestonice Podgorice. Ubrzo se makadam svodi na obične tragove guma po planinskoj livadi. Put vodi pravo ka katunu Suvodo – što u prevodu znači „Suva dolina“. Zveckanje kravljih zvona čuje se sa svih strana. Kao i mnoge stočarske porodice iz ovog kraja, Dankina porodica svako ljeto dolazi ovdje iz sela Lužac.

Ova 35-godišnjakinja sa nalakiranim noktima i karminom pripada novoj, samosvjesnoj generaciji planinki koje žele da budu vidljive, otvorene prema svijetu i prisutne i online. Najmlađa je kćerka svoje majke Rade (67), koja zbog godina više ne može sama da vodi katun. „Tada sam spontano izgovorila svoju životnu devizu: Suvodo je duša, to je moj zavičaj!“, objašnjava Danka.

Njen pokojni otac, Dimitar, izgradio je kolibe, dok je majka Rada, koja je bila i planinski vodič, uvijek brinula da, pored krava, svinja, kokošaka, rada u bašti, sušenja sijena, pečenja i pravljenja sira, neće ostati vremena i pažnje za goste. „Ali sad sve funkcioniše dobro“, kaže Danka.

Samo je sa planinskim sijenom još uvijek teško. „Taj naporan rad – i jednostavan život – učinili su nas jakima“, kaže Danka. Iako ljeto zahtijeva svakodnevni fizički napor, ona ga i dalje doživljava kao odmor. Dodaje: „Ako si se ovdje nagledao svega – vidio si dosta od svijeta.“

Nisam ništa drugo radila cijeli život - Gordana Goce Dulović, 52

Sjeverno od zimskog turističkog centra Kolašin, okružen planinskim vrhovima na horizontu, smješten je katun Gornje Lipovo. Tamo se nalazi tradicionalna kamena kuća Gordane Goce Dulović iz 19. vijeka, šljive i jabuke, te drvena koliba.

U njoj 52-godišnja majka dva sina i tri kćerke pravi sir, rakiju i med. Jedna je od osmoro djece – i završila je samo osnovnu školu.

„Vrlo rano sam naučila sve o poljoprivredi – i nikad ništa drugo nisam ni radila“, objašnjava Gordana dok mijesi tijesto za hljeb. Svoju djecu je učila svim neophodnim poslovima za život na selu i poštovanju prema istom.

Gordana i njen muž Dragan (62) pridavali su veliki značaj obrazovanju njihove djece.

Gordana često provodi i do 12 sati dnevno na nogama – bez pauza, vikenda, odmora ili bolovanja. Prije nekoliko godina povrijedila je kičmu i ugrađene su joj metalne šine.

„Sad više ne mogu da podignem ovaj lonac mlijeka odjednom – pa ga sipam postepeno. Nastavljam da radim, samo na drugačiji način“, kaže ona.

Njen dan na katunu je potpuno posvećen proizvodnji čuvenog kolašinskog sira: krave treba pomusti, mlijeko preraditi.

Tu su i borovnjaci i voćke, svinjac, dvadesetak kokošaka i gladni gosti koji očekuju pažnju.

Moja cijela porodica treba od ovoga da živi - Jovana Bogavac, 25

Do katuna Laništa, koji se nalazi na 1.543 metra nadmorske visine iznad grada Mojkovca, može se doći samo terenskim vozilom, po neravnom makadamskom putu.

Odatle se pruža pogled na rijeku Taru, čiji kanjon je jedan od najdužih i najdubljih u Evropi. Tokom ljeta, Jovana Bogavac sa svojom majkom Mirom (47) brine o povrtarskoj bašti, kuhinji za goste i malim drvenim kućicama za planinare, kao i o sopstvenim pašnjacima.

Jovana će uskoro preuzeti katun od svoje majke, čime će postati jedna od najmlađih planinki u Crnoj Gori. Ovdje je odrasla uz baku, uz miris stoke i kuvanog mesa. Zna da radi sve što zna i njena majka. Na katunu se spaja rustično i moderno: postoji solarna energija, Jovana govori engleski, upravlja digitalnim sistemima za rezervaciju i bavi se marketingom – sve to je veoma važno, kaže ona, „da bi moja cijela porodica mogla od ovoga da živi.“

“Život je lakši negdje drugo” - Velinka Vera Pavićević, 60

Nacionalni park Durmitor je planinski masiv iznad 2000 metara nadmorske visine i od 1980. je dio UNESCO-ve svjetske prirodne baštine. Visoko gore, na sjeveru Crne Gore, blizu granice sa Bosnom i Hercegovinom, odrasla je Velinka Vera Pavićević kao kćerka seljaka.

Danas živi u selu Kovače, koje se tokom ljeta pretvara u pravo naselje gdje više porodica obrađuje farme i živi u malim kolibama.

Vera je preuzela imanje od svekrve, odgojila troje djece i za svoje proizvode osvojila brojne nagrade.

“Posebno sam ponosna na svoj sir koji izgleda kao mala umjetnička tvorevina”, kaže šezdesetogodišnja baka koja ima više unučadi – često su u svinjcu ili sirari s njom. “Nadam se da će neka mala planinka nastaviti ovdje. Ali to zaista nije lako. Život je lakši negdje drugo.”

Iako je Vera srce i duša porodičnog gazdinstva, bez supruga Zorana (63), koji kosi livade, sadi krompir i žito i vozi traktor, ne bi mogla ništa.

Potražnja za Verinom autentičnom kuhinjom, koja se priprema isključivo od domaćih sastojaka, sve je veća. Danas joj pomažu obje kćerke – ima posla za sve članove porodice.

“Volimo more i često smo ljetovali na Jadranu” - Žizela Marković

Na Mediteranu, umjesto u planinama; riba i masline umjesto krompira: Žizela Marković je prava egzotika među planinkama. Takođe je i jedna od rijetkih žena koje nisu odrasle na selu.

Ova beogradska profesorka muzike preselila se u selo Tići na poluostrvu Luštica, na zapadu Crne Gore, gdje sada živi sa svojim mužem Nešom (55). Upoznali su se na muzičkoj akademiji u Beogradu i zajedno sviraju u džez bendu.

“Volimo more i često smo ljetovali na Jadranu. U jednom trenutku gradski život je za naše umjetničke duše postao nepodnošljiv”, objašnjava Žizela odluku da kupe zapušteni maslinjak na jugu i “potpuno preokrenu” svoj život. “Gužve, stres, buka, krize i ludi saobraćaj su nas iscrpili i učinili zamišljenima”, dodaje Neša uz smijeh: “Sad ovdje živimo s ponijima, magarcima, kozama i ovcama. Imamo kokoške i guske, i uvijek se nečemu nasmijemo.”

Tokom ljetnje sezone, Žizela i Neša gostima pripremaju ribu i meso – neuobičajena ponuda za turiste, ali autentična, jer koriste samo svježe namirnice s Jadrana ili iz okoline, kao i začinsko bilje iz Žizeline kuhinje.