P. R.

Trg pjesnika u znaku Ferića: Kada kratke priče čine roman

Na Trgu pjesnika u budvanskom Starom gradu sinoć je nastavljen književni program XXXIX festivala Grad teatar, a gost večeri bio je Zoran Ferić,  jedan od najznačajnijih savremenih pisaca iz Hrvatske.

Pisac čiji je opus obilježen dubokom ličnom introspekcijom, crnim humorom, groteskom i emotivnim slojevima prošlosti, predstavio je svoju novu zbirku priča pod naslovom „Spajdermen“, ali i govorio o prethodnim knjigama, književnim uticajima, procesu pisanja i autobiografskoj liniji u svom stvaralaštvu.

Razgovor je vodio profesor, urednik i pisac Drago Glamuzina, Ferićev dugogodišnji saradnik i poznavalac njegovog rada.

Na samom početku večeri, Glamuzina je publici približio lik i djelo gosta.

„Zoran Ferić je jedan od najvažnijih i najnagrađivanijih pisaca koje Hrvatska ima. Dobitnik je svih ključnih književnih nagrada, prevođen je na više od 15 jezika, a njegovi romani i zbirke priča imaju redovne izdavače i van Hrvatske, što je prava rijetkost. Osim toga, Ferića ne voli samo žiri i kritika, voli ga i publika. Njegove knjige se čitaju, rado kupuju, tiraži prelaze pet ili šest hiljada primjeraka što je, znate i sami, u Hrvatskoj ravno statusu “megabestsellera”.”

Glamuzina je potom govorio o Ferićevom književnom razvoju, od prvijenca “Mišolovka Walta Disneya” - zbirke kratkih, duhovitih, često bizarnih priča koje su bile „pune obrta, dosjetki i neobičnih završetaka“ – pa do “Anđela u ofsajdu”, koji mu je donio široku afirmaciju i nagrade. O Feriću se tada počelo govoriti kao o „najboljem kratkopričašu u Hrvatskoj“, naglasio je Glamuzina.

„Onda dolazi roman “Smrt djevojčice sa žigicama”, gdje je zapravo jasno da je u pitanju roman, ali roman sastavljen iz niza kratkih priča. I tako se čini da je njegova književna sudbina bila vezana za kratku formu, makar i kada piše romane jer su ti romani građeni kao lanac priča.“

Jedan od najznačajnijih romana Ferićeve karijere, “Kalendar Maja”, bio je posebno istaknut u razgovoru, a Glamuzina je otkrio zanimljivu uredničku anegdotu.

„Roman je prvobitno imao preko 800 stranica. Ja kao urednik sam mu predložio da izbacimo 200, a to je posao za koji bi mnogi pisci tražili mjesecima da razmisle. Zoran je to prihvatio u tri minuta. A znate šta to znači, izbaciti godinu dana pisanja, i onda sve te rupe popuniti s 80 novih stranica da se narativ ne raspadne. To vam samo ozbiljan pisac može uraditi. A roman je na kraju dobio četiri-pet najvažnijih književnih nagrada u zemlji”, kazao je Glamuzina, a Ferić je to dopunio svojim pogledom.

„Uvijek sam govorio da je s dobrim urednikom lako raditi. Da, to jeste bio ogroman posao. Ali ne možete biti zaljubljeni u svaku svoju rečenicu. Ako hoćeš da knjiga diše, moraš se znat odreći. I da, mislim da je to bila dobra odluka jer “Kalendar Maja” je postao knjiga u kojoj se sve moje književne opsesije susreću.“

Povod večeri bio je posljednji naslov “Spiderman”, zbirka priča koju Ferić objavljuje nakon 25 godina pauze od te forme. Ipak, kako je istakao moderator, riječ „zbirka“ ovdje je varljiva jer se priče naslanjaju jedna na drugu, likovi se ponavljaju, glavni junak u gotovo svim pričama zove se Zoran, a njegova partnerka je prisutna kao konstantna figura. Ferić je na to odgovorio da nikada nije prestao da piše kratke priče, samo ih nije objavljivao.

“Ponekad napišem nešto za časopis, za regionalni projekat, kao što je “Komšije”. I sad sam te priče sabrao, dodao nove koje čine fabularni i idejni tok knjige, i odlučio da ih objavim. Sve su one na neki način povezane temom braka, jednog braka koji traje 30 godina. Priče nisu poređane hronološki. Počinju od kraja, od trenutka kad su već 30 godina zajedno i nalaze se u Čileu.“

Glamuzina je primijetio da je ova zbirka „složena kao babuška“ jer unutar pojedinih priča postoje dodatne, manje priče. Tako naslovna priča “Spiderman” ima deset unutrašnjih poglavlja, dok druge, poput “Komšije” i “Priče Marnije Barnas”, sadrže po četiri, odnosno tri dodatne priče, na šta je Ferić kazao da je htio da napravi jedan pripovjedački presjek onoga što je radio u kratkoj priči poslednjih dvadeset godina.

“Sve u jednoj knjizi. Možda bi bilo lakše prodati je kao dvije, ali meni je bilo važno da ti tekstovi komuniciraju međusobno, da se prepliću. I znate šta? Kad vam se čitaoci jave, vidite da ne postoji konsenzus, jedni kažu “prve dvije priče su fantastične”, drugi “zadnja ti je najbolja”, treći “meni je sredina knjige najjača”. Znači, sve ima svoje mjesto.“

Veče nije moglo proći bez pitanja o autobiografiji, koja je ključna linija u Ferićevom pisanju, posebno u romanu “Putujuće kazalište”, koji je nazvao „najintimnijim projektom“ svoje karijere.

„Pisao sam o svojoj porodici, majčinoj i očevoj strani. Otac joj je ubijen kao Jevrej u Zagrebu, majka je nosila katolički molitvenik u džepu da je ustaše ne prepoznaju. S druge strane, moj otac sa 18 godina ide u partizane. I iz tih paralelnih porodičnih istorija nastaje roman koji završava sa mnom, mojim djetinjstvom. I svi likovi imaju prava imena, čak i ja.“

U završnici večeri uslijedio je dijalog sa publikom. Na pitanje koliko mu za pisanje znači to što je profesor književnosti i da li intertekstualnost koju ima nešto duguje poslu kojim se bavi, Ferić je odgovorio direktno.

„Sigurno duguje poslu kojim se bavim. A odgovor na pitanje što mi znači taj rad u školi, bilo je različitih faza. Bio sam u prilici da naprosto ostavim školu i bavim se samo pisanjem knjiga. Pišući opširan roman o kom smo već govorili, “Kalendar Maja”, uzeo sam čak šest mjeseci neplaćenog odsustva. Mi to u Hrvatskoj možemo, ne znam kako je kod vas. I ja sam to koristio za pisanje romana. Na kraju sam shvatio da ne znam šta da radim s tim slobodnim vremenom. Ujutro mi žena ode na posao, ja sjednem za kompjuter, evo sad ću pisati i - šta da pišem? Taj pritisak da sad moram pisati je bio zapravo kočnica. I na kraju se dogodilo da u tih dvije stotine stranica koje smo izbacili iz tog romana, većina su one koje sam napisao za tih šest mjeseci. I onda sam se, naravno, vratio u školu i shvatio da upravo taj odnos nešto znači.“

Na pitanje da li komunicira sa čitaocima putem društvenih mreža, Ferić je odgovorio da samo čita šta mu ljudi napišu.

“Ja imam Facebook reda radi i ne komuniciram preko društvenih mreža, nego neko dobije moj WhatsApp ili mail pa na taj način dobijem tekstove o svojim knjigama i dobijem utiske. Tako da ja ne komuniciram, samo čitam što mi ljudi napišu. Izuzetno mi je važna povratna informacija čitalaca. Mi koji se bavimo ovim poslom, koji je na neki način samotnjački, dok pišemo tekst, mi smo u svojoj sobi, zatvoreni. I jako nam znači taj odgovor. Pozorišni pisci odmah nakon premijere dobiju taj odgovor, a mi sve manje. A tu postoji još jedan trend, dosta raširen u Hrvatskoj, da pisci nakon što izađe knjiga daju mnogo intervjua, i u tim intervjuima objašnjavaju knjige i svoje pisanje, a kritika izlazi malo. Naravno, i kritika jako puno znači kakva god ona bila. Ako je negativna, onda zamrzimo kritičara. Šalim se, naravno. Negativna kritika pokazuje gdje su slaba mjesta, gdje je ta lijeva ruka koju treba istrenirati”, kazao je Ferić.