Miodrag Marković

Priča o Miladinu Šobiću - 50 godina od prvog objavljenog stiha

Za Miladina Šobića ne važi nijedno pravilo, niti je njemu to ikada bilo važno, ali vrijedi pomena da je prvi singl objavio prije tačno pedeset godina, jednostavnog naziva "To sam ja".

 Piše: Miodrag Marković

 Postoje priče u kojima se uživa svim čulima i koje nikada ne predju u dosadu, ma koliko puta u uho ulazile. Mirenje sa neprolaznošću iziskuje poprilično curenje pijeska u nebeskom satu, ali je zato svaki rez toliko duboko uznio sjećanja i emocije, da nijedna voda, koliko god bila jaka, ne može isti izbrisati. Postoje trenuci o kojima se ćuti, jer se nemogućnošću više da reći nego vriskom buditi usnule planete. Nijedno svjetlo gorijelo do zore nije, ali je zato mnoga bol do kraja života nošena, onako duboko, pod kožom, neprimjetna, a sve prisutna. Samo onaj koji je nosi, zna kolika je. A tek kada sraste sa čovjekovim bićem, postane dio njega i svega onoga što ide uz nju. Ne, ona nije parazit, ona vremenom biva jača i snažnija, ne liječi se i polako postane dio bića čovjeka koji je nosi. Postoje priče u kojima se uživa svim čulima i koje nikada ne predju u dosadu, ma koliko puta u uho ulazile.

Mirenje sa neprolaznošću iziskuje poprilično curenje pijeska u nebeskom satu, ali je zato svaki rez toliko duboko uznio sjećanja i emocije, da nijedna voda, koliko god bila jaka, ne može isti izbrisati. Postoje trenuci o kojima se ćuti, jer se nemogućnošću više da reći nego vriskom buditi usnule planete. Nijedno svjetlo gorijelo do zore nije, ali je zato mnoga bol do kraja života nošena, onako duboko, pod kožom, neprimjetna, a sve prisutna. Samo onaj koji je nosi, zna kolika je. A tek kada sraste sa čovjekovim bićem, postane dio njega i svega onoga što ide uz nju. Ne, ona nije parazit, ona vremenom biva jača i snažnija, ne liječi se i polako postane dio bića čovjeka koji je nosi.

Ima trenutaka da je teško i zaplakati, no sve suze se slivaju u jednu rijeku. Po istoj je zabrodio i čovek sa velikim Č, gordo, ali ne i plahovito, s velikim srcem koje se sa Lovćenom može mjeriti, a opet, svoju ljubav kroz pjesme je kazivao jače no bilo koji molitveni stih. Da, ima tome više decenija unazad, ali je li to bitno nekome kome vrijeme je stalo, a život se odužio. Izvajati stih je lako, ali prevariti život je nemoguće, čak i smrt se ustaviti može, no život teče...

Pravim veličinama, bez obzira iz koje oblasti dolaze, nijesu potrebni jubileji, vrijednosti njihovih djela uglavnom imaju neprolazni karakter, bez obzira u kom formatu umjetnosti odišu. Ipak, narod voli da se vezuje za prolaznost godina, za nekakve okrugle datume i slično. Prosto, hljeba imaju ili nemaju, ali igre su bitne. Za Miladina Šobića ne važi nijedno pravilo, niti je njemu to ikada bilo važno, ali vrijedi pomena da je prvi singl objavio prije tačno pedeset godina, jednostavnog naziva To sam ja. Nesporno je da samo izvodjenje numere podosta podseća na drugog muzičkog velikana, Ibricu Jusića, ali se ne smije smetnuti sa uma da je Miladin studirao u Dubrovniku tih godina, a da je sama pjesma bila odlično prihvaćena od samih studenata. Da budem precizan, ovo je druga strana singla, na prvoj se nalazila numera Zazvoni zvono sa beogradske Hit parade 75, ali iste nije bio autor Miladin, s toga se vezujem za temu To sam ja kao prvi autorski šmek Miladina Šobića.

Nježna balada, prepuna ushićene ljubavi, onako kako samo mladost može da je primi i pruži, tišina noćnog mira, vihor koji otvara vrata, pisak voza u daljini, kada duša ne zna kuda krenuti, ali stihovi su svijeni uz strune gitare. Da, tu je on, stoji naspram svega, moćan i jak uz svoj stih. Miladin Šobić.

Kada je Miladin Šobić snimio svoj prvi album, i njegova Marija se zavrtjela na prostorima stare Juge, opasno se primakao takvim kantautorskim veličinama poput Arsena Dedića i Đorđa Balaševića. Ožiljak je bio i ostao odličan prvijenac nekoga kome je muzika bila samo uveseljavajući hobi, a druženje nešto mnogo više. No, nešto mu je ipak nedostajalo da bi osjetio prave visine kojima se zaputio. Zreliji sadržaj, i zašto ne reći, bolja produkcija je na drugom albumu uz svesrdnu pomoć klavijaturiste Gabora Lendjela. Sada su svi znali ko je Miladin. Gospodin od pera i lutajući trubadur kroz srca romantika. Sve se to dešava u prvoj polovini osamdesetih godina prošlog stoljeća. Nakon prva dva albuma, očekivao se i treći, kojim bi, najvjerovatnije, svojom poetivnošću Miladin sve konkurente pretekao, a u ono doba, za onaj geografski prostor, to je kao da je sada osvojio Eurosong, MTV Europe, World music awards i slično, ali sve zajedno.

Spreman je bio Miladin, urađen album, imao je i naslov (Barutana ljubavi), ali život ne da. On je uvijek jači, kada se najmanje nadaš on posrne i zagubi se u lavirintu tuge. Sreća ima samo jedan put, bol ih ima bezbroj, svakome na svoj način kiša pada, a sunce svima isto zrači. Uzjahati oblake do putešestvija zvijezda i ostati tamo, ma kako besmisleno izgledalo, moguće je. Miladin, kakvog sam ga prihvatio, od tamo zbori. Svaki put kada vratim gramofonsku ploču u omot, prije nego što zauzme svoje mjesto medju ostalim pločama, osjetim dah zvezda, taj miris prošlosti...

A uz muziku Miladina voljelo se i tugovalo. Znaju svi oni koji su ikada kročili u studentske sobe, odšetali kaldrmom uskih sokaka ili niz bulevare švercovali se autobusom do večernjeg odredišta. Zvuk gitare uz suton na nekoj neuredjenoj plaži, ili ti dočekano jutro uz praznu bocu. Naravno, oduvjek se veselilo, patilo i...pilo. Nekada više, nekada manje nadahnuto.

Moja supruga je starija od mene, no nešto mladja od Miladina. Ne sluša muziku koju ja slušam, i za njega nije čula dok nije počela da živi sa mnom. I tako dvije decenije. Muzički nikakvih dodirnih tačaka sa Miladinom nema, osim što su u nesreći, a da to ni ne znaju, bliski. Naime, u ranoj mladosti, izgubila je rodjenog brata. I tu stavljam tačku.

Zašto je Miladin veći umjetnik sa samo dva albuma izdatih u životu i treći nikada ne objavljenim?

Zato što jedna njegova suza u stijeni razara jače no bilo koji vjetar na skici neoživljenog pričaoca, što jedna njegova neodsvirana, a postojana nota, više diže dušu no sterilni koncert umišljenih zvijezda koji svoja djela kristaliziju pomoću mašina, nekakve vještačke inteligencije ili šta već moćni svijet može smisliti u 21. vijeku. Miladin je imao samo gitaru, hemijsku olovku, nesporni  talenat i želju da uspije, ali ne po svaku cijenu. Ne, ni to ne bi dovoljno bilo da nije uz sve to imao još nešto - dušu. To se ne stiče i ne uči, to se nosi, ne na sebi, nego duboko zaptiveno u njedrima. Čarobnjak u poeziji, virtouz u muzici, ustavljen, ne na početku, nego na prapočetku, ne od drugih, nego od sebe samog, imati svoj stav, nositi svoj krst kroz svemirsku odiseju plahti skrivenoj od svih onih pjesama koje su čekale da izadju iz njega, a za koje nas je sve uskratio. S pravom. Nije želio podijeliti budućnost, stao je uz skute prošlosti.

Njegovo pravo. Iskušenja su uvijek pred nama. Plaćamo cijenu za koju smatramo da možemo uplatiti na otvoreni šuber božijih izaslanika.

Imajući kud, ali ne želeći dalje, Miladin je stao sam naspram sudbine. I, eto...živi je i dalje u svojim snovima, ne znam osmjehne li se ponekad, ali znam da njegova gesta prema sudbini nije ništa drugo nego produžetak života onih drugih, da može da pokaže da je nekada mnogo teže živjeti, no mrijeti. Tu je veličina stvaraoca koji je mogao, ali nije želio, koji je smio, ali se izopštio iz svijeta kojim je mogao harati, koji je nenapišući sve one numere koje su ga čekale, izatkao toliko snova koji se nikada neće ostvariti, ali koje je Miladin odavno odsanjao već.