B.Bu. [ RTS ]

STUDIJA

Zašto nam se čini kao da se svijet raspada i da li smo to mogli da predvidimo

Kao savremeni ljudi, doživljavamo drugačiji svijet i iskustvo od bilo koga ko je živio na zemlji prije nas, prije svega zato što smo obrnuli dinamiku načina na koji se naši životi odvijaju. Živimo na planeti koju definiše lokalna stabilnost, ali globalna nestabilnost. Lovci-sakupljači koji su živjeli u svijetu koji je definisala lokalna nestabilnost, ali globalna stabilnost, smatra dr Brajan Klas, vanredni profesor globalne politike na Univerzitetskom koledžu u Londonu i pridruženi istraživač na Univerzitetu u Oksfordu.

Našu svakodnevicu odlikuje regularnost. Možemo da naručimo proizvode onlajn i očekivati kada će stići. Možemo da pijemo kafu u „Starbaksu“ bilo gdje u svijetu, i ona će otprilike biti istog ukusa. Ali naš svijet se mijenja brže nego ikada ranije. Posljedica toga je da kada stvari krenu po zlu, efekti talasa su mnogo dublji i mnogo neposredniji.

„Zapravo smo stvorili nestabilan svijet u kome se 'Starbaks' potpuno ne mijenja iz godine u godinu, ali se režimi smjenjuju, a rijeke presušuju. Dakle, kada smo pokušavali da razumijemo zašto se stvari dešavaju u društvenim sistemima, stari način razmišljanja često je uključivao ono što se naziva linearna dinamika. Drugim riječima, mali uzrok ima mali efekat, a veliki uzrok ima veliki efekat, a odnos između njih je linearan. Način na koji svijet zapravo funkcioniše je nelinearan, a to znači da ponekad veoma mala promjena može proizvesti veoma veliki efekat”, objašnjava prof. Brajan Klas u intervjuu za portal Big tink.

Teorija složenih sistema
U istoriji pokušaja razumijevanja društvenih promjena, postojalo je nekoliko ključnih pretpostavki koje su bile pogrešne, ali su ponekad bile korisne kako bi se makar pokušalo da se razumije veoma složen svijet.

Posljedica ima uzrok

Jedna od prvih pretpostavki sa kojom počinjemo kada želimo da ustanovimo zašto se nešto dešava, jeste da iza toga postojati jasan uzrok.

„Tako, na primjer, pomislite na atomsku bombu koja je bačena na Japan. Da se neke stvari nisu dogodile, do ovoga ne bi došlo. Dakle, da se bitka za Midvej nije dogodila, ili da se Albert Ajnštajn nije rodio, ili da naslage uranijuma nisu nastale geološkim silama, sve ove stvari su morale da postoje baš takve kakve su bile da bi se taj događaj dogodio tačno 6. avgusta 1945. Pa ipak, naši modeli se ne snalaze dobro u pokušaju da razumiju beskonačan broj uzroka koji proizvode jednu posljedicu”, dodaje politikolog.

Posljedice nemaju samo jedan uzrok
Ako razumijemo komponente, razumjećemo sistem

Druga pretpostavka koju imamo, a koju teorija kompleksnih sistema dovodi u pitanje i za koju nam govori da je pogrešna, jeste da ako samo razumijemo komponente pojedinačnog sistema, samim tim ćemo razumjeti i cio sistem.

Međutim, ovo je netačna pretpostavka, napominje Klas, zato što složeni sistemi nisu isto što i komplikovani sistemi. Na primjer, švajcarski sat je komplikovan, ali ne i složen. U njemu je milion međusobno povezanih djelova, koje moraju da rade da bi sat zaista obavljao svoju funkciju. Ali se ne prilagođava unutar sistema ako se nešto pokvari. Ako se jedan dio sata pokvari, sat jednostavno prestaje da radi.

Složeni sistem je drugačiji, on je adaptivan. I to možemo lako da zamislimo. U saobraćaju, ako neko ispred nas zakoči, osim u izuzetnim slučajevima, drugi automobili neće nastaviti da se kreću i udaraju jedan u drugi. Oni takođe koče i to utiče na cio sistem.

Složeni sistemi su adaptivni
„Ova adaptacija koju imamo u složenom sistemu znači da ne možete samo da razumijete sastavne djelove. Morate tačno da razumijete kako oni međusobno djeluju.“

Upotreba obrazaca iz prošlosti

Treća velika pretpostavka, a to je nešto što je potpuno centralno za društvene nauke i mnoga razumijevanja promjena u prošlosti, jeste da ako je nešto bio obrazac uzroka i posljedice u prošlosti, biće i obrazac uzroka i posljedice u sadašnjosti ili u budućnosti.

Filozof Dejvid Hjum je identifikovao ovaj problem prije mnogo stotina godina. Problem je u tome što se svijet brže mijenja nego ikada ranije, što znači da je najmanje vjerovatno da će se obrasci prošlosti primijeniti na naš sadašnji trenutak ili na budućnost.

Na primjer, vještačka inteligencija je takođe takva, jer uči na osnovu prošlih obrazaca, a zatim pokušava da razvije modele, vođene mašinskim učenjem, koji nam mogu pomoći da se snađemo u neizvjesnosti u budućnosti. Ali ako se osnovni svijet promijenio, onda ta analiza neće biti samo pogrešna, već će biti opasna, naglašava Klas.

„Problem je što ovo zaista ne možemo da testiramo. Složeni sistemi uključuju različite djelove gdje nije sve jednoobrazno. Oni međusobno interaguju i, što je ključno, prilagođavaju se jedni drugima. Ljudsko društvo je očigledno složen sistem. Nismo svi isti, nismo jednoobrazni. Mi smo džinovski složeni sistem od osam milijardi pojedinaca koji međusobno djeluju”, navodi politikolog.

Model gomile pijeska
Model gomile pijeska je podskup onoga što se naziva samoorganizovana kritičnost gdje imamo zrno pijeska i dodajući zrno po zrno, na kraju izgradimo gomilu. U nekom trenutku, gomila pijeska će postati toliko visoka i toliko nestabilna da će biti na 'ivici haosa', kako to fizičari nazivaju.

U nekom trenutku, gomila pijeska će postati toliko visoka i toliko nestabilna da će biti na 'ivici haosa'
U tom trenutku, jedno zrno pijeska može da prouzrokuje kolaps cijele gomile. To što kolaps može da proizvede nešto tako sitno, a da ima tako ogroman efekat, objašnjava nelinearnu dinamiku tog sistema, objašnjava dr Klas.

„Ovo je nešto što mislim da smo stvorili u modernom društvu zbog onoga što se naziva 'bazenima privlačenja'. A bazen privlačenja je mjesto gdje će sistem težiti da se kreće ka ovoj evoluciji tokom vremena.”

Odličan način razmišljanja o ovome je saobraćaj na auto-putu. Ako vozite auto-putem, postoji ograničenje brzine. Ograničenje brzine je 'bazen privlačenja' za taj sistem. Neće svi voziti 120 km na sat kada je ograničenje brzine 120 km na sat, ali većina ljudi će voziti negdje blizu te brzine. Pored toga, automobili će biti otprilike ravnomjerno raspoređeni.

Naravno, uvijek će neko ispred vas voziti mnogo brže i nestati iz vidokruga, kao i neko ko je daleko iza vas. Ali uglavnom, postoji neka vrsta reda koji proizilazi iz mnoštva međusobno povezanih pojedinaca koji voze automobile, stvarajući relativno predvidljiv sistem.

„I to bi trebalo da bude dobro za nas jer je efikasnost glavni pokretač tolikog dijela naših modernih društvenih sistema. Ali to znači da je 'bazen privlačenja' za naš svijet na ivici haosa, na apsolutnoj granici gomile pijeska, tako da kada pijesak padne, veća je vjerovatnoća da će izazvati lavinu.”

'Crni labud' i kritično usporavanje
'Crni labud' je termin koji je skovao Nasim Nikolas Taleb, a u osnovi se odnosi na veoma značajan i rijedak događaj koji je nepredvidiv. Obično je to nešto što zapravo nije moglo da se predvidi.

'Crni labud' – značajan i rijedak događaj koji je nepredvidiv
Jedna od stvari koja proizvodi rani znak upozorenja u prirodnim sistemima je nešto što se naziva kritično usporavanje. Kada dođe do kritičnog usporavanja, javljaju se fluktuacije koje se ne vraćaju u ravnotežu. One počinju da postaju veoma nepredvidive i mogu da mjere koliko brzo je potrebno da se sistem vrati u normalu. Ovaj sistem ranog upozoravanja potencijalno može da nam ukaže da su stvari pomalo nestabilne.

„Mislim da tu pravimo veliku grešku u razumijevanju društvenih katastrofa. Skloni smo da kažemo: 'To je bio samo 'crni labud', a sada smo se vratili na normalan način na koji svijet funkcioniše'. Problem sa tim je što je pogrešno shvaćeno porijeklo tih crnih labudova. Razvili smo gomilu pijeska koja je toliko visoka da je lavina neizbježna. Zato mislim da je ovdje lekcija za nas da malo manje damo prioritet efikasnosti i optimizaciji, da izgradimo malo manju gomilu pijeska, kako bi bila otpornija“, navodi dr Klas.

Fatamorgana regularnosti
Kada razmišljamo o svom svakodnevnom životu i krećemo se kroz svijet, skloni smo onome što prof. Klas naziva fatamorganom regularnosti, kojom je lako biti zaveden jer se stvari odvijaju na veoma predvidljive načine. I zbog toga počinjemo da mislimo: „U redu, svijet se može kontrolisati.“ Međutim, ovo je fatamorgana.

„Mislim da su tu model gomile pijeska i neke druge ideje iz teorije složenih sistema toliko važne za ispravljanje te fatamorgane i da nam pomognu da shvatimo da je to samo iluzija. Fatamorgana regularnosti je i ona da smo se zavaravali misleći da možemo da pravimo prognoze, zar ne? Ali svaka prognoza je poništena ovim događajima 'crnog labuda'“, naglašava profesor.

Moramo se pomiriti sa postojanjem radikalne neizvjesnosti
Dovoljno je, dodaje Klas, da se vratimo i pročitamo ekonomske prognoze o tome kako bi svijet izgledao 2020. godine, napisane krajem 2019. Te prognoze su bile nevjerovatno pogrešne, zato moramo da imamo u vidu da neke od dinamika koje nam se događaju, nikada nismo mogli da zamislimo.

„Postoje stvari koje nazivamo radikalnom neizvjesnošću, gdje jednostavno ne možemo da razumijemo budućnost ni na koji mogući način jer nam ta ideja čak ni ne pada na pamet. Ne možemo da ukrotimo svijet, ne možemo tačno da predvidimo. I zato postoje stvari koje moramo da odvojimo od pitanja na koja moramo da odgovorimo od pitanja na koja ne moramo da odgovorimo. Ako podijelimo djelove svijeta u kojima moramo da pokušamo da se snađemo kroz ovu neizvjesnost, malo rjeđe ćemo ispadati budale, a to će biti dobro za naša društva“, zaključuje profesor Rajan Klas.