Lidija Glišić

osvrt

Bog se javi ako ima kome

Pravoslavni hrišćani koji praznike slave po Julijanskom kalendaru, od desetog januara do Bogojavljenja pokušavaju da se uz živopisna narodna vjerovanja i običaje predaka provuku kroz ovih devet nekrštenih dana.

Narod priča da se Otac toliko obradovao rođenju Sina, da je u ove dane pustio duhove umrlih i nečiste sile da lutaju svijetom. Zato se u mrak izlazilo samo kada se moralo, a trpeza se ni noću nije rasklanjala u znak gostoprimstva onostranom, u iščekivanju da se Gospod ponovo javi.

„A Bog, kao Bog, samo ćuti i gleda“, govori Matija Bećković.

Nekršteni dani su u Crnu Goru ove zime stigli ranije, prvog dana nove godine. Od tada, nije se ućutao samo Bog, već i ljudi. Susret sa Bogom o kome govori i pjesnik u svojoj poemi ponavljajući kao mantru prethodne stihove, osvijetliće duboki bezdan svakog od nas u koji smo, još jednom, pali na Cetinju.

Svega nedjelju dana, od prvog do sedmog januara, nije bilo dovoljno da se ponovo pridignemo do čovjeka i dočekamo najradosniji praznik najneradosniji ikada. A onda smo takvi, od Božića krenuli u susret Bogojavljenju, da se sretnemo i upoznamo umivenog i krštenog Gospoda koji je do tada, iako bezgrešan, 30 godina tumarao svojim nekrštenim mrakovima tražeći ruku Jovana Krstitelja. Kada Mu je na rijeci Jordan, dok je posle pogruženja u vodu hvatao dah, Sveti duh u vidu goluba sletio na rame, postali su nerazdvojni: Bog Otac, Bog Sin i Sveti Duh. Zato praznici pred nama stižu kao utjeha i nada da postoji voda koja će nas oprati, ili milost koja će nas ovakve razumjeti.

Naš predhrišćanski predak živio je po solarnom principu svjetla i tame. Dani oko Božića najavljuju ponovo pokretanje Sunca posle zimskog mirovanja, a vatre na Badnje veče najavljuju žižak novog obnovljenog svjetla, podmlađenog Sunca. Kasnije je, taj naš predak-koledar, pjevao pjesme iščekujući svjetlo novog Ljeta:

„Rasla jabuka kraj sinjeg mora / Granom do neba, stablom do zemlje.
Pod njom sjeđaše sveta Marija / Vikala, vikala, svetoga Jovana:
Da li možeš i da l’ hoćeš Boga krstiti / U Jordan vodi, pod vedrim nebom?

Ja mogu, ja hoću, Boga krstiti / U Jordan vodi, pod vedrim nebom.“

Vjerovanja su se činila laka: da se noć pred Bogojavljenje otvaraju nebesa kako bi nam ispunila želju, da djevojke spavaju sa ogledalcetom pod jastukom kako bi sanjale budućeg mladoženju, a već ujutru odlaze do izvora u koji bacaju zrna pšenice za rodnu godinu… Osluškivali su se vjetrovi, prije sunca se kupalo u zaleđenim rijekama…

Sada ovi običaji zvuče kao bajka onima nama od 1. januara koji smo, svi do jednog, pali bez metka te noći na Cetinju. Sloboda koja nam je data kada smo se sreli na rijeci Jordan, bilo je Njegovo preveliko očekivanje od nas.

Slobodu smo u međuvremenu pretvorili u demokratska prava: da budemo za ili protiv, da tražimo ili nudimo ostavke, da biramo ili budemo birani, da ne vidimo balvan u svom oku, sigurni da je istina na našoj strani i da su nam sva sredstva dozvoljena da to i dokažemo.

A istina je da se već petnaest dana budimo u istom prvojanuarskom jutru, da čekamo da nam neko kaže da je sve bio ružan san koji će se pretvoriti u šekspirovsku Bogojavljensku noć, ili da će nam se On, kao i svakog 19. januara, ipak javiti.

A Bog, kao Bog prevelikih očekivanja, i dalje samo ćuti i gleda kako po svojoj slobodnoj volji ostajemo zauvijek zaleđeni u mraku prvog dana godine u kojoj nema kome da se javi.