K. J. [ Index.hr ]

Terapeut ukazao na granice koje bi roditelji trebalo da postave sa odraslom djecom

Održavanje zdrave ravnoteže između podrške i nezavisnosti je od suštinskog značaja u odnosu između roditelja i odrasle djece.

Kada roditelj ne postavi jasne granice, lako se može dogoditi da se osjećaju iscrpljeno, finansijski preopterećeno ili emocionalno iscrpljeno zbog stalnog preuzimanja odgovornosti koje nisu njihove.

Iako je prirodno željeti da se pomogne, previše popustljivosti može spriječiti dijete da razvije samostalnost i odgovornost.

Terapeut i psiholog Džefri Bernštajn podijelio je dvije ključne granice koje pomažu roditeljima da povrate kontrolu nad svojim životima, istovremeno podstičući djecu da postanu nezavisnija.

„Roditelj može osećati pritisak da stalno pomaže djetetu u finansijskim teškoćama, ali ako ta pomoć postane pravilo, a ne izuzetak, dijete se može osloniti na roditelja umjesto da razvija sopstvene vještine upravljanja novcem.

Umjesto da automatski daje novac, korisno je jasno reći: „Volim te, ali plaćanje tvojih računa nije moja odgovornost. Ako odlučim da pomognem, to neće biti obaveza, to će biti moja odluka“, ističe Bernštajn.

Iako dijete u početku može reagovati ljutnjom ili razočaranjem, na duge staze će naučiti da samostalno upravlja svojim finansijama i preuzima odgovornost za svoje troškove.

„Roditelj se može osjećati obaveznim da uvijek sasluša i riješi probleme svog djeteta, ali to može dovesti do emocionalne iscrpljenosti. Umjesto da bude stalna emocionalna podrška koja preuzima teret svih problema, roditelj može da kaže: ‘Tu sam da te podržim, ali upravljanje tvojim emocijama nije moja odgovornost. Kako i kada pružam podršku je moja odluka.’ Iako dijete u početku može biti povrijeđeno, vremenom će razviti emocionalnu otpornost i sposobnost da rješava svoje probleme“, objašnjava terapeut.

Ipak, dodaje da, u situacijama kada dijete ima ozbiljan psihički poremećaj koji mu otežava funkcionisanje, može biti neophodna dodatna podrška, prenosi Index.hr.

„Ali i tada, postavljanje granica i podsticanje djeteta da preuzme što je moguće više odgovornosti za sopstveno zdravlje ostaje ključno. Uključivanje stručne pomoći, zajednica i raspoloživi resursi mogu da pruže bolje rješenje, a da roditelj ne preuzme ulogu isključive podrške“, objasnio je on.

Berštajn je zaključio da kada roditelji naprave korak unazad, odrasla djeca dobijaju priliku da naprave korak napred. A kada to učine, često otkrivaju osjećaj sposobnosti i samopouzdanja za koje nisu ni znali da imaju.