Tufik Softić

Most ni na nebu ni na zemlji

Nije baš čardak, ali jeste most – ni na nebu ni na zemlji. I nije bajka, već surova realnost koja je bila moguća samo u zemlji čuda. Ne onoj Alisinoj, nego ovoj našoj. Dugo haranoj i poharanoj do te mjere da izgleda kako se poharama u trag ne može ući. Zato me ohrabrila nezvanična informacija da je Specijalno državno tužilaštvo počelo da prikuplja infomacije oko bosanske kompanije “Euromost”, istina više vezano za put i tunel preko Bjelasice, ali se nadam da će ih preko iste firme i iste logistike trag dovesti i do Rožaja i čuvene zaobilaznice. Ova fotografija mosta ni na nebu ni na zemlji, tome je u prilog.

Počevši da se pravi još daleke 2008. godine, obilaznica oko Rožaja postala je, reklo bi se, “Skadar na Bojani”.

Na ulazu u Rožaje iz pravca Novog Pazara, obilaznica se od magistralnog puta odvaja u mjestu Zeleni, kod Biševskog mosta, a poslije 3,4 kilometra završava ukrštanjem sa putem Rožaje – Kula – Peć, i odatle počinje druga faza, sa prvim tunelom “Carine” dužine 693 metra.

Na drugoj dionici u dužini 2,6 kilometara, je drugi tunel “Ibarac” dužine 1.193 metra, kao i dva mosta, prvi dužine 17,7 metara i most “Veliki Ibarac” u dužini 154,7 metara. Obilaznica je predviđeno da izlazi kod takozvanog Dimiškinog mosta, gdje bi bio pravljen kružni tok i vezivanje na Jadransku magistralu, na putu prema Beranama.

Izvođač prve faze bio je splitski “Konstruktor inženjering”, dioničarsko društvo za graditeljstvo. Podizvođači - “Integral inženjering” iz Banja Luke i “Bemaks” iz Podgorice. Sveto tajkunsko trojstvo. Dobar poznavalac prilika mi je rekao – što je “Bemaks” u Crnoj Gori, to je “Euromost” u Bosni i Hercegovini. I “Integral inženjering” u Republici Srpskoj. Poslovna ljubav bez granica.

Ugovorena cijena za prvu fazu ondašnjih 3.752.165,69 eura, sa rokom završetka od 300 kalendarskih dana, što znači da je posao morao biti završen prije kraja 2009. godine. Na čelu ministarstva za saobraćaj tada je bio Ivan Brajović, kadar SDP prije cijepanja te partije, dok se na mjestu direktora Direkcije za saobraćaj, nalazio Veselin Grbović (DPS).

Previše podataka o ovom poslu nema, ali je činjenica da i to što je završeno nije ničemu koristilo i da je do početka izgradnje druge faze, poslije osam godina, ili do danas – poslije skoro 18 godina, prva faza znatno propala i ostala nezavršena.

Građani Rožaja, kao ni Crne Gore, u startu nisu imali dovoljno informacija o tom velikom poslu, što se može zaključiti na osnovu pitanja Almera Kalača, poslanika tadašnje u Rožajama opozicione stranke BS iz 2012. godine, koga je interesovalo zašto je obilaznica ugovarana, kako je rekao, “više puta”, i nije izvršen tehnički prijem tog objekta, dodavši da je očigledno služila kao propaganda za nekoliko izbora, kao i da građani od nje nemaju nikakve koristi. Pokušavao je nešto da kaže ministar, ali u suštini nije odgovorio ništa.

Od ove polemike u parlementu, do početka izgradnje druge faze prošlo je više od pet godina. Pripremni posao u vezi sa izgradnjom druge faze obilaznice oko Rožaja završen je u 2017. godini, kada je ne čelu Ministarstva saobraćaja i pomorstva već bio kadar Bošnjačke stranke (BS) Osman Nurković, a direktor Direkcije za saobraćaj Savo Parača, iz Demokratske partije socijalista (DPS).

Bosanska firma “Euroasfalt”, koja je godinu prije toga dobila posao izgradnje novog regionalnog puta Berane – Kolašin, odnosno drugu dionicu od sela Lubnice u beranskoj opštini, preko planine Jelovice, sa tunelom “Klisura” kroz Bjelaicu, dužine 2,8 kilometara, u projektu druge faze obilaznice oko Rožaja pojavila se pod nazivom “Euroasfalt i partneri”. U tom trenutku se nije moglo znati da će oni u tom prvom poslu kasniti četiri godine, kao i da će cijena sa ugovorenih 37 miliona eura da poraste na skoro šezdeset miliona.

Kao partneri “Euroasfalta” u Rožajama prijavljeni su bili “Tehnoput MNE” doo Podgorica, “ROCC RAND – M i V” doo Šavnik, “Telekom elektro” doo Podgorica, “ETG grupa” doo i “Geopremijer” doo, Podgorica. Da li je neko čuo ranije za ove firme?

“Euroasfalt i partneri” kao svoje zaposlene angažovali su i jedan broj inženjera iz Sarajeva, Zagreba, i Beograda, ali iz dostupne dokumentacije nema traga o tome kako su i u kom svojstvu angažovani i radove izvodili “Vektra integra” iz Sarajeva, koja je gradila dva mosta, “AXA com-pany” doo iz Bijelog Polja, i “Tofi” doo iz Rožaja.

Iz policijskih i saopštenja ODT Rožaje, koji su, kada je došlo do rušenja mosta Veliki Ibarac, podnijeli krivične prijave protiv četiri firme koje su radile na izgradnji i sedam odgovornih lica, odnosno direktora i inženjera, a osumnjičeni su terećeni za krivično djelo - teška djela protiv opšte sigurnosti, moglo bi se zaključiti da jesu bili podizvođači. Osuđen niko nije, koliko je poznato.

Dok ih rušenje mosta nije zaustavilo u poslu, kada je došlo do urušavanja jednog od tunela, onog dužeg, “Ibarac”, i kada samo pukom srećom niko od radnika nije stradao, “Euroasfalt” je prekinuo radove. Prije toga su se potrudili da se probiju do mjesta urušavanja u tunelu gdje je formirano jezero oko stotinu metara i ostale zarobljene njihove vrijedne mašine. Tada su se povukli sa radilišta i otišli, a mještanima obećali da će se vratiti za mjesec. Samo nisu rekli – mjeseca lumburga, tj nikada.

Izvukli su se kada su već naplatili oko 17,5 miliona eura od ugovorenih skoro 20. Njima se, zapravo, nije ni isplatilo da se u posao vraćaju. Gradilište su ostavili potpuno neobezbijeđeno, kao što je ovaj most ni na nebu ni na zemlji.

Malo matematike za kraj. Ako je projekat dogovoren za 19.778.320 eura, “Euroasfalt i partneri” se izvukli kada su naplatili oko 17,5 miliona, država Crna Gora im za penale oduzela 1.034.883,24 eura, to je nešto oko 16,5 miliona.

Za ostatak radova obilaznice u Rožajama država Crna Gora je na posljednjem propalom tenderu prošlog mjeseca nudila čak 14,5 miliona eura. Kako ispada na kraju, ovaj projekat će koštati 31 milion, odnosno 11 miliona eura više od prvobitno ugovorene cijene. Pod uslovom da se neko javi da ga završi.

Naravno da je realno objašnjenje kako su u međuvremenu poskupili građevinski troškovi. Do danas i u ovom trenutku. Ali ne i u decembru 2019. godine, kada je projekat trebalo da bude završen, tj. da je završen u roku od 730 kalendarskih dana, kako je prvobitno ugovoreno.

Iste firme, isti podizvođači, ista logistika, kao i za posao puta i tunela preko Bjelasice. Možda ovo, ustvari, i jeste bila Alisina zemlja čuda, gdje su građani tretirani kao zečevi koji kada se povuku za uši govore iii-aa.