Tufik Softić

Da nije mještana, ne bi bilo ni jednog žičanog mosta

Sudbina jedinog preostalog žičanog mosta na Limu, od Berana do Plava, u mjestu Lukin Fir kod Andrijevice, neizvjesna je i poslije mnogo vremena, a od svih obećanja koja su stizala iz andrijevičke lokalne uprave, i svih vlasti koje su se izmijenjale u proteklim decenijama, nije zaboden ni jedan ekser.

Magistrala se od kuća vidi i svega je nekoliko stotina metara udaljena vazdušnom linijom, ali stari žičani most selo na mnogo kraći način spaja sa magistralnim putem – da nije odavno oštećen i zabranjen za upotrebu.

„Okolo je naporno. Tri kilometra je do betonskog mosta na Rijeci Marsenića, i još tri kilometra i u drugom pravcu, umjesto nekoliko stotina metara do autobuske stanice Lukin Fir preko visećeg mosta“, pričaju rijetki mještani.

U selu, osim učenika, ima još nekoliko radnika koji takođe svakog dana prolaze istim okolnim putem do stanice na Rijeci Marsenića, da bi išli na posao. Ostali žitelji Lukinog Fira su uglavnom penzioneri ili mala djeca, a svakih danom ih je sve manje upravo zbog problema sa mostom.

„Obećanja da će nam most popraviti slušamo ko zna od kada. Most je iz godine u godinu u sve gorem stanju, pa je opštinska komisija utvrdila da nije bezbjedan i zabranila prelazak preko njega“, pričaju mještani.

U malenom selu Lukin Fir, na desnoj obali Lima, stalno živi pet porodica, od kojih su neke mnogločlane, ali je kuća mnogo više i u vrijeme ljetnjih odmora ovdje dolazi veliki broj ljudi kojima takođe viseći most predstavlja najkraću vezu sa magistralnim putem Andrijevica – Berane.

Osim toga, veliki broj stanovnika velikog sela Trešnjevo, čijoj mjesnoj zajednici pripada Lukin Fir, ovdje imaju svoja imanja, i oni takođe na sopstveni rizik prelaze most.

Nije bez smisla podsjetiti da je nekada značaj ovog mosta bio mnogo veći, i da je predstavljao jedinu vezu sa lijevom obalom.

„Prvi most je na ovom mjestu napravljen u vrijeme Balkanskih ratova. Ovaj most je bio jedina veza Crne Gore sa drugom obalom Lima i tada veoma naseljenim šekularskim selima“, kažu mještani.

Iz tih dalekih vremena ostala je i priča da je u vrijeme velikih poplava krajem devetnaest vijeka, pored čuvenog mosta u Višegradu, u čitavom drinskom slivu pretekao jedino još most na Lukinom Firu.
Most u mjestu Lukin Fir jednom je u ozbiljnijoj mjeri saniran i popravljen 1964. godine, a ovaj žičani, koji je preživio do sada, izgrađen je 1972.

„Od tada smo ga samo mi mještani popravljali o sopstvenom trošku. Ako je pitanje života i zdravlja, ne možemo ići nekoliko sati naokolo, moramo preko ovog mosta“, pričaju oni.

Od kada je stari viseći most zabranjen za prolazak, stanovnici ovog sela koji idu pješice prema Beranama ili Andrijevici prinuđeni su da idu okolnim, dobrim dijelom neasfaltiranim putem, do betonskog mosta u Rijeci Marsenića. To im, kako kažu, oduzima po nekoliko sati vremena više nego ranije.

"Najgore je za djecu. Oni moraju da pječače ljeti i zimi okolo-naokolo, što bi narod rekao, umjesto ovdje, preko našeg mosta, pet minuta do magistrale“, kažu mještani.

Prema njihovim riječima most je ozbiljno štećen u poplavama 2011. godine, a naknadno su mu statiku ugrozili koncesionari koji na toj lokaciji eksploatišu rječni materijal.

Oni naglašavaju da su sami i sopstvenim sredstvima dva puta gradili most na ovom mjestu i sada zahtijevaju da i lokalna uprava i država pomognu da se napravi bolji i bezbjedniji.

Stari viseći ili žičani most na Lukinom Firu predstavljao je svojom ljepotom i turističku atrakciju. Sada je takav da je prelazak preko njega rizik koji svako od prolaznika i mještana ovog sela lično preuzima na sebe.

„Ni država ni lokalna uprava već preko četiri decenije nijesu uložili ni jedan euro u njegovo održavanje. Nisu ukucali ni jednu dasku, ni jedan ekser“, kažu mještani.

Nekada ih je žičanih mostova na Limu od Berana do Plava bilo na desetine. Žičani most u mjestu Lukin Fir preko Lima, jedini je je još takve vrste. Neki su zamijenjeni modernim betonskim, a neki su odavno urušeni. Da ga mještani svremena na vrijeme u radnim akcijama sami ne poprave, i ovaj bi odavno doživio takvu sudbinu.

Opstanku mosta i njegovoj, između ostalog, i mogućoj turističkoj valorizaciji nisu pomogla mnogi medijski napisi u proteklim godinama. Iz vlasti se nekada mogao dobiti odgovor kako „most ne vrijedi truda jer u Lukinom Firu živi tek nekoliko porodica“. Da je jedan čovjek, država i Opština imaju obavezu da ulože trud.