Luka Vlaisavljević

San "plavih ajkula": Kako su Zelenortska Ostrva postala čudo afričkog fudbala

Pedeset godina nezavisnosti. Deset ostrva. Pola miliona ljudi. I jedno Svjetsko prvenstvo.

Zelenortska Ostrva su, po prvi put u istoriji, izborila plasman na Mundijal. U zemlji koja je do juče živjela u ritmu mora, ritam funane i vjetrova sa Atlantskog okeana, fudbal je postao više od igre – postao je dokaz da san male nacije može da se čuje širom planete.

Kada su u ponedjeljak uveče "Plave ajkule“ savladale Esvatini sa 3:0, čitava Praia je eksplodirala.

Hiljade ljudi izašlo je na ulice, trube su parale vazduh, a vatromet je obasjavao nebo nad Nacionalnim stadionom. Na deset ostrva arhipelaga slavilo se kao da je osvojen svijet – jer za njih, to i jeste bio svijet.

Vlada je ranije tog dana proglasila poludnevno radno vrijeme. Fabrike su stale, kancelarije su se ispraznile, a zemlja od 524.000 stanovnika pretvorila se u jedan veliki stadion.

"Nemam riječi. Bio sam tamo, bodrio sam ih bez prestanka“, rekao je 37-godišnji Žorž Žunior Livramento, dok je ispred stadiona plesao uz rege i lokalni funana ritam (zarazan ples koji prati zvuk harmonike i lokalnog instrumenta ferinja).

Golovi Dajlona Roše Livramenta, Vilija Semeda i Stopire donijeli su istoriju. U trenutku kada je lopta treći put završila u mreži, tribine su se pretvorile u more zastava i suza.

Na jednoj strani terena, u loži, prvi premijer u isoriji Ostrva Pedro Pires stajao je na nogama, zajedno s narodom. Na drugoj strani, selektor Pedro Leitao Brito, poznat kao Bubista, pokrivao je lice rukama – znao je da se dogodilo nešto što prevazilazi sport.

Put kroz oluju

Ovaj plasman nije došao slučajno. Zelenortska Ostrva su završila na vrhu grupe D afričkih kvalifikacija, četiri boda ispred Kameruna – osmostrukog učesnika Svjetskih prvenstava. Pobjeda protiv Esvatinija bila je samo završni pečat, nakon sezone u kojoj su savladali i same favorite kontinenta.

Jedini poraz pretrpjeli su u Kamerunu (4:1), ali su se vratili kada je bilo najvažnije. Remi 3:3 protiv Libije prošle sedmice bio je upozorenje, ali i znak da tim ima snagu da se digne. Dok su Kamerunci gubili bodove u Angoli i Esvatiniju, Bubistin tim je rastao. U trenutku kada su svi očekivali da će se Kamerun kao i uvijek izvući, "plave ajkule" su zauzele tron.

"Tradicionalno, bilo je gotovo nemoguće kvalifikovati se za Svjetsko prvenstvo iz Afrike“, rekao je defanzivac Roberto ‘Piko’ Lopes.

"Uvijek si morao biti prvi u grupi. Ovaj put, znali smo da je prvo mjesto sve – i držali smo ga do kraja“.

Njihova konstanta i jedinstvo nisu samo proizvod taktike. To je rezultat onoga što su postali – reprezentacija dijaspore, reprezentacija rasutih, ali povezanih korijenima.

Reprezentacija bez granica

Zelenortska Ostrva su možda mala, ali njihov fudbal dolazi iz čitavog svijeta. Od 25 igrača koji su izborili plasman, samo jedan igra u domaćem prvenstvu. Ostali su rasuti od Portugala do Rusije, od Irske do Saudijske Arabije.

Četvorica su rođena u Holandiji, petorica u Francuskoj, trojica u Portugalu, po jedan u Irskoj i Švajcarskoj – jedanaest na samim ostrvima. I to nije slučajnost, već plod strategije koja je počela prije pet godina.

Bivši selektor Rui Agvaš prvi je počeo da "regrutuje“ fudbalere iz dijaspore 2018. godine, koristeći doslovno sve – pa i LinkedIn.

Tako je pronašao Roberta Lopesa, poznatijeg kao Piko, defanzivca Šamrok Roversa iz Dablina, koji je tada radio u banci i ignorisao poruku na portugalskom.

"Mislio sam da je spam“, prisjeća se danas.

„Devet mjeseci kasnije poslali su mi novu poruku, na engleskom. Kada sam preveo onu prvu, shvatio sam da me pitaju da li želim da igram za zemlju mog oca. Mjesec dana kasnije, već sam debitovao“.

Takve priče postale su srž reprezentacije. Džamiro Monteiro iz Holandije, Deroj Duarte iz Fortune Sitard, braća Duarte koja sada zajedno igraju pod Bubistom – svi su dio generacije koja je pronašla identitet u boji dresa, a ne na mjestu rođenja.

"Volio bih da mi je reprezentacija klupski tim“, kaže Monteiro. "Različiti smo, dolazimo iz raznih zemalja, ali kad se okupimo, osjećaj je kao da smo zajedno cijeli život“.

Jezik, muzika, krv

U timu Zelenortskih Ostrva, zajedništvo ima svoj jezik - kreolski. To nije službeni portugalski kojim se predaje u školama, već živi, melodičan jezik naroda, bez pisanih pravila i knjiga. On se uči srcem, kroz razgovor, kroz muziku, kroz blizinu.

"Sve u svlačionici je na kreolskom“, objašnjava Lopes.

"U hotelu uvijek svira naša muzika, i to nas povezuje. Kad čuješ funanu ili mornarske pjesme sa ostrva, znaš ko si“.

Kreolski nije samo sredstvo komunikacije – on je podsjetnik da su, iako rasuti po svijetu, svi isti. Monteiro dodaje: "Kada sam došao, znao sam samo engleski. Piko mi je pomogao da naučim kreolski. Sad, kad se svi nasmijemo, kad zapjevamo, znaš da pripadaš“.

Taj osjećaj pripadnosti prenosi se i na teren. Igrači koji su rođeni u Amsterdamu, Parizu ili Dablinu ne nose dres iz karijernog interesa, već iz emotivne potrebe.

"Igrati za zemlju svojih roditelja – to ima posebnu težinu“, kaže Monteiro. "Kada odem tamo, osjećam se kao da sam rođen na tim ostrvima. Ljudi te dočekuju s poštovanjem koje ne možeš opisati“.

Bubista i generacija nade

Pedro ‘Bubista’ Brito bio je fudbaler, pa selektor, pa simbol. Nije poznat kao neki demagog, govornik, već je to sve više nekako "spartanski". Malo, ali suština je uvjek tu, tako bar trvde njegovi igrači.

"Ovo je pobjeda za sve ljude Zelenortskih Ostrva“, rekao je nakon trijumfa nad Esvatinijem. "Pobjeda za one koji su se borili za našu nezavisnost“.

I zaista, simbolika je gotovo filmska. Arhipelag koji je 1975. stekao slobodu od Portugala, pola vijeka kasnije slavi ulazak u svjetsku fudbalsku elitu.

"Ovo je poseban trenutak u proslavi naše 50. godišnjice nezavisnosti“, dodao je Bubista.

Pod njegovim vodstvom, Zelenortska Ostrva su izrasla u disciplinovan, taktički zreo tim. Njihov stil je kombinacija evropskog reda i afričke energije – organizovani u defanzivi, ali eksplozivni u tranziciji. Dakle igra se srcem, ali kroz sistem.

Mali, ali globalni

Najpoznatije ime tima je Bebe – bivši napadač Mančester junajteda, koji je, nakon lutanja po Evropi, pronašao smisao u dresu svoje zemlje.

"On ima Ronaldov šut“, kaže Deroj Duarte uz osmijeh. "Visok je, snažan, voli da pleše i šali se. Uvijek unese energiju“.

Drugi simbol nove generacije je Logan Kosta, štoper Viljareala, jedini koji nastupa u top 5 liga Evrope. Oko njih se gradi tim koji više nije egzotičan, već ozbiljan. Reprezentacija koja je u posljednjih sedam izdanja Kupa afričkih nacija učestvovala čak četiri puta i dva puta stigla do četvrtfinala – 2013. i 2023. godine.

Sada, međutim, sve to djeluje kao uvod u nešto veće. FIFA je širenjem Svjetskog prvenstva na 48 ekipa otvorila vrata novim pričama, ali Zelenortska Ostrva nijesu slučajni putnik. Oni su stigli zasluženo – ispred Kameruna, ispred Burkine Faso, ispred nacija sa višestruko većim resursima.

Sa svojih pola miliona stanovnika, Zelenortska Ostrva su postala druga najmanja nacija u istoriji Mundijala – odmah iza Islanda, zemlje od svega 390 hiljada ljudi koja je 2018. pokazala da i najmanji mogu sanjati najveće snove, i pobija teoriju brojki, koju mi često koristimo kad želimo da opravdamo neki sportski neuspjeh. 

Interesantno je da su Zelenortska Ostrva najmanja zemlja ikada koja se plasirala na Mundobasket, i tu su upravo Crnu Goru "skinuli" sa trona.

Noć koja je trajala do zore

Praia je te noći bila grad koji nije spavao. Ulični plesači, dječaci u plavim dresovima, stariji muškarci sa zastavama oko vrata.

Koncerti su se održavali na gradskom stadionu, gdje su nastupali Đodje i Soraija Ramos, lokalne zvijezde koje su pjevale himne ostrva.

Novinar Žoze Žorž Borges, 60-godišnji veteran lokalne scene, opisao je atmosferu jednostavno: "Emocije su vidljive, ali ne mogu se riječima opisati".

Na ramenima velikih

Zelenortska Ostrva su tako postala šesta afrička selekcija koja je obezbijedila plasman na Svjetsko prvenstvo 2026. – uz Alžir, Egipat, Maroko, Tunis i Ganu. Još tri mjesta ostaju otvorena, ali „Plave ajkule“ su već obezbijedile sebi status kontinentalnog simbola.

U zemlji gdje fudbal nije industrija, već način pripadanja, ovaj uspjeh je i društveni i emocionalni fenomen. Ljudi ga porede s osamostaljenjem.

"Ovo je pobjeda naroda“, rekao je Bubista. "Pobjeda onih koji su vjerovali, čak i kad su svi govorili da smo mali“.

San koji traje

Za njih, ovo nije kraj. Ovo je početak.

U Praji se već mašta o duelima sa Brazilom, Argentinom, Engleskom, Francuskom. O utakmicama u Njujorku, Los Anđelesu, Meksiko Sitiju. O zastavama sa Atlantika koje lepršaju uz najpoznatije fudbalske simbole svijeta.

Možda neće otići daleko. Možda će izgubiti već u grupi. Ali za ljude koji su plesali do zore, to je manje važno. Jer za zemlju od pola miliona duša, ovo nije samo plasman – to je dokaz da se i sa kraja svijeta može čuti pjesma.

Na karti fudbala, Zelenortska Ostrva više nijesu tačka u okeanu. Sada su svjetionik.