Nebojša Šofranac

Prvi susret ikada: Da li je stigla godina Pariza?

Polufinala Lige Šampiona su vrhunac fudbalske sezone po definiciji, to je jednostavno tako. Tada gleda cijeli svijet, svi danima komentarišu, emocije su na maksimumu, daleko iznad finala koje se potom dugo čeka. Kroz cijelu istoriju je to slučaj, svako će se prvo sjetiti Zvezde 1991, daleko više u kolektivnoj memoriji je epsko polufinale sa Bajernom nego ružno finale sa Marseljom, to važi i za Milan 1989. koji dobija Real 5:0 u polufinalu, isto i sa Bajernom 1990, ili Barsa-Geteborg remontada 1986, Mančester sa Juventusom 1999, Real protiv Bajerna nekoliko puta na početku vijeka pa opet 2018. i 2024, a da ne pričamo o ljepoticama Real-Siti 2022 i 2023. Da ne prolazimo baš cijelu istoriju, tako je bilo i ovaj put, u polufinalu se daje maksimum, u finalu se kalkuliše.

Valja početi od Pariza, iako je ono drugo polufinale baš uzburkalo planetu. Ali PSŽ je fenomenalna priča, skoro pa nevjerovatna. Može lako da se desi da osvoje baš ove godine kad su im svi proglasili nultu godinu, nisu uopšte ubrajani u favorite, štaviše postavljalo se pitanje šta će s njima kao klubom biti. Kad je već otisao Mbape, posljednja od njihovih super zvijezda i čak ni predsjednik države nije mogao da ga zadrži mislilo se da silaze sa scene. Malo ko je shvatao projekat Luisa Enrikea koji je još prošlog proljeća počeo svjesno da igra bez Mbapea i da traži hemiju koja je ovom timu uvijek nedostajala.

Što se tiče same Lige Šampiona taj rendom žrijeb 29.avgusta bio je užasan po njih, kompjuter im je donio mečeve sa Arsenalom, Atletikom, Bajernom, Sitijem, ali i još nekoliko vrlo opasnih. A oni se nisu pobrinuli da olakšaju sebi, naprotiv. Dobili su srećno Đironu u nadoknadi, a onda izgubili od Arsenala 2:0 u meču gdje je Luis ostavio kod kuće Dembelea i ušao u konflikt sa njim, i sa jednim vrlo šarenim timom odigrao dobar meč, imali su dosta šansi, ali štampa je to predstavila kao katastrofu i napala ga žestoko. Ispostaviće se da je trgnuo Dembelea, oteo ga od noćnog života, fokusirao konačno na fudbal. On je taj koji ga je doveo iz Dortmunda 2017. kao tinejdžera iako je otišao i nije ga tada trenirao. Ali nakon toga PSŽ je igrao 1:1 kući sa PSV-om koji je u tom periodu igrao odlično, a onda čak i izgubio kući 1:2 od Atletika golom Koree iz kontre u 95.minutu.

Izgledalo je kao prelomni meč tada, jer Ćolo je riješio svoje probleme i Atletiko bio lansiran direktno u osminu, ne sluteći da će tu igrati opet sa Realom. A PSŽ je potonuo i čekala su ga brojna gostovanja. Kad je u šestom kolu izgubio od Bajerna u Minhenu voda je bila do grla i morali su se spašavati u januaru. A došao im je u goste Siti, još jedan nevjerovatni davljenik, šampion Evrope 2023. Do 60.minuta bilo je 0:2, a rezultati takvi da bi PSŽ porazom ispao već te noći, kolo prije kraja! Desio se uragan i pobjeda 4:2, tada se moglo reći i zahvaljujući velikoj labilnosti Sitija ove sezone, ali već se bila dobro zagrijala Luisova mašina od Božića. Tada su bili na 24.mjestu i opet se sve rješavalo u Štutgartu. Remi je bio dovoljan i jednima i drugima, i svi su to očekivali, ali PSŽ je bez pardona slavio 1:4 i Štutgart je sa 10 bodova eliminisan. To su svi zaboravili, ali to je bio ogroman dokaz samopouzdanja.

Popeli su se tako na 16.mjesto, izvukli komšijski Brest u plej ofu i izbacili ga sa dvije ubjedljive pobjede, čak tri, jer su ga tada i u prvenstvu dobili 2:5. I onda je bilo kao u tenisu, ili na Barsu ili na Liverpul, na drugog ili prvog nosioca. Izvuli su Liverpul i svi su vidjeli što se desilo. U prvom meču fantazija, 32 šuta na gol, ziceri, i na kraju bizaran poraz 0:1. Kad je izgledalo da sve propada pošli su u grotlo "Enfilda" i odigrali opet fantastično, dali gol i izlazili na golmana, izdržali talase Liverpula u drugom, a onda super zasluženo slavili. Izbacili su prvu ekipu grupne faze i novog šampiona Engleske i to dominantnim partijama, tu su svi shvatili da je ekipa buknula. Nismo ih možda vidjeli više baš na tom nivou, ali Aston Vila je bila izuzetan rival, pojačana strašno u januaru i vođena od strane Emerija kojem je upravo Luis sa onom remontadom Barsa-PSŽ 6:1 ispisao presudu 2017. Strašan prvi meč 3:1, u drugom na engleskom tlu letjeli sa 0:2, čak četiri gola prednosti, a onda furija Aston Vila koja je pola sata prije kraja vodila 3:2 i imala ogromne šanse bar za produžetke. Tu je Donaruma spasio sve i to je bila kriza koja se morala proći.

Protiv Arsenala su bili bolji, i treći put zaredom na engleskom tlu su dali gol odmah i zagospodarili terenom, mogli i više, mada je i Donaruma opet imao tri čudesne parade. Sinoć su igrali drugačije, mnogo niže postavljeni, Arsenal je već u prvih 10 minuta imao tri sjajne šanse i samo je Donaruma to mogao spasiti, a ideja Luisa je bila da osvaja loptu i da onda leti sa dva najbrža beka na svijetu Hakimijem i Mendesom čija je energija nešto apsurdno, i sa majstorima Kvarackelijom i Dueom koji je njihov Jamal, kao i super brzim Barkolom kad već Dembele nije bio skroz spreman. Sa takvim igračima nije čudno da je izabrao tu taktiku, uostalom i Gvardiola je 2021.godine tako igrao revanš Siti-PSŽ, kad je već imao prednost iz Pariza, i odradio iz tranzicije 2:0 golovima Mareza. Nekada i treneri opsjednuti posjedom izaberu takvu taktiku, istina veoma rijetko. Vidjeli smo da su tako imali stativu Kvarackelije, super gol Ruiza, novi zicer Barkole, moglo je tu biti još velikih šansi, previše prostora.

Igrao je Arsenal ofanzivno ali nešto je falilo, čak je i penal mogao da promaši Vitinja, a onda da ih potopi Hakimi. Za Arsenal ponovo ništa, uzeće sad Đokereša i to što im treba, pamtiće se da su u grupi dobili PSŽ i bili puno ispred, da su zgromili PSV 1:7 u osmini i naravno potpuno deklasirali i detronizovali Real u četvrtfinalu, ali nije to bilo finale prije finale, već se tada znalo. Naime, Real nije bio za najveci domet ove sezone, jedva iščupao 12.mjesto, morao igrati sa Sitijem već u februarskom plej ofu, preživio 210 minuta drame i penale sa Atletikom, ali nije mogao dalje, tek protiv PSŽ ne bi mogli. Tako su isplivale nove vrijednostiyi hijerarhija u Euro fudbalu.

Mnogi su se čudili kako su Real, Bajern i Siti dugo ispod 20.mjesta u bodovnoj fazi, poslije su se malo popravili, ali nije sve to bilo slučajno. Na kraju su u polufinale stigle tri ekipe koje su bile u top četiri (Barsa, Arsenal i Inter) i jedna koja je sa 16.mjesta izbacila prvu (PSŽ protiv Liverpula). I to je bio glavni lom ovog kostura, šteta što je tada morao izaci Liverpul, ali naletjeli su na minu, PSŽ je od Božića jednostavno drugi tim, eksponencijalnog rasta. Mnogi će reći da su oni igrali to finale 2020. sa Bajernom i polufinale 2021. sa Sitijem, ali oni su i prošle godine igrali polufinale sa Luisom Enrikeom! I to su u četvrtfinalu izbacili Ćavijevu Barsu koja je imala konture ove super Barse, u Parizu je bilo čak 2:3, u revanšu je Barsa vodila 1:0 i preko 16-godišnjeg Jamala bila paklena, a onda se desilo isključenje Arauha, Ćavi je žrtvovao Jamala i završilo je čak 1:4!

Zaboravilo se ali to su bile konture ovih današnjih strašnih timova PSŽ i Barselone. Tada ih je u polufinalu zaustavio jedan odlični Dortmund, ali PSŽ je pogodio sedam stativa ukupno u dva meča, bilo je veliko razočaranje, Mbape otišao u Real i zaboravilo se. Ali ovaj trener sad već piše istoriju, dao je dušu ovom timu isto kao i Barsi 2015. kad je osvojio tripletu. I tada su ga osporavali, umalo i smijenili za Novu godinu, njega ne prati kredit i beskrajno povjerenje koje ima Gvardiola kroz karijeru, ali on ima iste ideje i tvrdi da je njegov jedini vjerni sljedbenik. 

Iako su zvanično uvijek u dobrim odnosima katalonski novinari su mi pričali da je još u zlatnoj eri Barse 2008-2011 Gvardiola tražio stalno igrače iz B tima za trening, a Luis mu nekad slao u zadnji čas, a nekad nije ni slao, da su se stvarale tenzije. Ali ako donese Parizu prvu i toliko anksioznu krunu Luis će ući pravo u istoriju fudbala, a daje im se prednost u finalu (2.25-3.30). I ovaj klub bi zauvijek promijenio svoj DNK, kao i grad koji je poznatiji po bezbroj drugih stvari. Ali stiže vrijeme za fudbal, upravo je ušao u Prvu ligu i Pariz FC i to nakon davne 1979.godine, sada će biti i gradski derbi kao u 80-im godinama kada je tu bio ambiciozni Rasing Pariz, sa Kanal Plusom, sa Takačem na klupi i zvijezdama Franćeskolijem, Pazom, Litbarskim, Fernandezom, Žermenom, Žinolom. Taj klub je sad u četvrtoj ligi, ali evo vratio se Pariz FC. Međutim, 31.maj je dan svih raskrsnica, ugaoni kamen za ovu metropolu i francusko-katarski državni projekat koji traje 14 godina.

Što se tiče drugog polufinala prepuno je nadrealne drame, ali i kontrasta. Ukupan rezultat je 7:6 što je sada najefikasnije polufinale ikada, prije tri godine smo imali Real-Siti 6:5, kad je Siti dobio 4:3 kući u prekrasnom meču gdje su mogli dati puno više, a onda u Madridu vodili 0:1 do 90.minuta, imali dva gola prednosti i Griliša na golmana u 89.minutu. Znamo kakav se smak svijeta onda desio i kako je Gvardiolin drim tim tada ispao, može se naći sličnost sada sa Barsom u smislu dominacije u igri i bizarnog gola u debeloj nadoknadi. I normalno je da je svijet oduševljeno reagovao na onaj miks emocija i drame koji se desio na filmski način, sa dizanjem Intera iz pepela, sa šok šansama Barselone, sa svih 130 minuta ludila. Ali ipak jedna stvar nije do kraja jasna.

Sad kad smo sve vidjeli kako ne reći da su mladići Barselone pokazali kako se igra fudbal kad je i laicima bilo očigledno da su u oba meča bili daleko bolji, da su tehnički dvije klase iznad, da su dominirali u svemu. Ako su kući ušli malo prepotentno nakon velike pobjede nad Realom i primali te golove iz kornera, onda su dali fantastične golove, imali dvije prečke Jamala, koji je te noći pokazao da je već sa 17 godina najbolji igrač na svijetu i postao tada prvi favorit za Zlatnu loptu, upravo ispred Rafinje. U prvom poluvremenu Barsa je bila fenomenalna, rezultat 3:3 bizaran, ali u fudbalu smo to vidjeli stotinama puta. Ali što tek reći o revanšu? Nakon onakvog prvog poluvremena gdje je Jamal šest puta pokošen nakon driblinga bez kartona, nakon 2:0 iz toliko osporavanog penala, pa nekažnjene ruke Aćerbija, oni su izašli kao da ništa nije bilo, sledili stadion golom Garsije, pa kolosalnim zicerom istog igrača iz akcije za anale gdje su defanzivci izvrtjeli "pasove smrti", pa izjednačili neodbranjivo preko Olma već u 60.minutu i nastavili da melju kao da ništa nije bilo. Sa onakvim Jamalom koji je iscijedio Dimarka, a onda izluđivao njegovu zamjenu Augusta sa 14 uspjesnih driblinga, rekordnih 134 dodira, kao i Bastonija i Mkitarijana, jer su ga čuvali trojica, izgledalo je da za Inter nema izlaza, da Barsa moze da ih dokrajči na deset različitih nacina.

Jer, tada su malo legli na loptu, usporili, bilo je dosta do kraja, u rezervi imali čak i produžetke. Jer, Inter nije više mogao ni da se približi centru, Lautaro bez vazduha i zamijenjen, Turam disao "na škrge", Čalhanoglu zamijenjen, Barela skroz ispimplan od strane Pedrija kojem se lopta lijepi za nogu. Penal koji je dosuđen nad Jamalom je bio, zato što prvi kontakt jeste napolje, ali on je izdržao i ušao unutra, tada ga je Mkitarijan pokosio i taj kontakt je bio 100% penal, ali VAR je iskoristio vakuum u protokolu da Marčinjaku da samo prvu informaciju i ne zove ga da pogleda. U VAR sobi su bili Holanđani Higler i Van Bukel, isti tándem kao u meču Inter-Barsa 2022 kad nisu Vinčiću javili za ruku Dumfrisa i za penal nad Dembeleom, Barsa je tada pisala Uefi da ne želi da ih više vidi ni dvogledom, ali baš sad su ih poslali.

Marčinjak je sudio najveće mečeve na svijetu posljednjih godina i to odlično, sve do polufinala Real-Bajern prošle godine kad je šokantno požurio da svira ofsajd na limitu u akciji gdje De Liht pogađa za 2:2. Od tada ga prati fama "pro madridiste", a sad je žestoko potvrdio, takođe u izjavama juče za "Cairo News". Morao je dati i drugi žuti Mkitarijanu i to bi bio konačni nokaut, ali nije želio ni to, niti da kazni tuču Biseka, Aćerbija koji tri puta baca Pedrija u pet sekundi, i ranije Dimarka. Kad je stigao gol Rafinje desnom za 2:3 bio je to po svemu tehnički nokaut, jer Inter je već 40 minuta zaboravio gdje se nalazi gol Barselone, a već je počinjala nadoknada. Naravno, tada su krenuli naprijed iz očaja, ali nije se vidjelo ko bi to povezao i ko bi prije svega mogao dati gol. Barsa nije ni pomišljala da se brani, čak je imala paklenu stativu Jamala za 2:4, u akciji gdje je imao i Rafinju i svježeg Levandovskog u 93.minutu, a mogao je komotno i da pođe prema zastavici i zadržava vrijeme. A

Ali ne, oni nisu učeni da kradu vrijeme već samo da igraju, lopta se odbila od stative kao bumerang. Čak i taj minut prije kraja nadoknade štoperi Barse su stojali na centru, italijanski mediji su zapanjeni i sramote zbog toga Flika, ali baš to njihovo zaprepašćenje je razlika između Španije šampiona Evrope i Italije koja propušta dva Mundijala i koju je Španije ljetos pregazila, ali i njihovih klubova posljednjih 25 godina. Njima nikako ne ulazi u glavu da neko želi stalno da se nadigrava i traži stalno pas i kombinaciju, a ne da se bunkeriše, pa ni u 94.minutu polufinala LŠ! Vidjeli smo što je bilo, Dumfris je kramponima pošao na Martina ne gledajući loptu, Marčinjak i Higler zažmurili, a onda upravo posljednji mogući čovjek Aćerbi dao svoj prvi gol u stilu centarfora pored skroz pasivnog Arauha.

Gol koji će ući u istoriju, koji je promijenio sve i dao infuziju ekipi koja je bila na koljenima čitavo poluvrijeme kao i stadionu. Imao je Jamal čak dvije šanse za 3:4 u regularnom toku, u drugoj sam ispred Zomera, probao svojim špicom. U produžetku je stigao gol Fratezija kad je opet Arauho pustio Turama da posljednjim atomima snage uđe unutra, nakon toga zna da bude u opštem ludilu kao u Real-Čelsi i Real-Siti da se praktično ne igra fudbal do 120.minuta, ali ne, Barsa je već u prvom, a pogotovo drugom produžetku imala opet sjajne šanse.

Jamal je prešao trojicu pa senzacionalno špicom prebacio Zomera i našao Levandovskog koji glavom promašuje prazan gol sa dva metra, što će dati 99/100. Pa onda još tri šuta Jamala koji je do kraja pravio razliku, u 114.minutu Somer mu je odbranio nešto suludo, novi instant za istoriju, kao Žulio Sezar Mesiju 2010. Daleko teža odbrana od one kad je Garsija imao otvoren gol, a šutirao u njega.

Neke stvari možda moraju da se dese, ali isto tako valja reći da uz jedan veoma problematičan kriterijum su bile četiri gol situacije i sva četiri puta je odluka bila protiv Barse. Neke su vrlo sporne, a neke uopšte nisu ni sporne već očigledne. Zatim, da jeste bio epski dvomeč što se tiče golova, drame i neizvjesnosti, ali daleko od toga da je bio ravnopravan duel. Vidjeli smo jedan tim koji igra, kreira i napada, i drugi koji se fanatično brani, i to nije nikakva tabu tema da se jasno kaže. Ako je dominacija Barse u prvom meču bila očekivana, šta reći o posjedu 29:71 u 130 minuta revanša, i to na "San Siru" u jednom polufinalu Lige Šampiona? Previše jeftino je reći "sudar titana i dvije skroz različite filozofije", jasno da su različite filozofije, ali javnost valjda treba da vrednuje ono što je prikazano. A ako čak i zanemarimo sudijske odluke koje su drastično uticale, po samoj igri u revanšu moglo je komotno da završi 2:6 kao na Bernabeu 2009, jer je bio taj odnos snaga, ili bar 2:4 sa onom stativom na kraju.

Ali to je fudbal, nekad odlučuju milimetri, nekad slučajnosti, na kraju nije slučajnost što je Inter pronašao taj gol preko štopera kad je bio klinički mrtav, jer ova ekipa igra četiri godine zajedno, zna svoje limite, ali vjeruje do kraja, koriste bukvalno sve šanse, i tako su uz puno sreće preživjeli i ofanzive oslabljenog Bajerna i iskoristili sve svoje šanse. Nije to slučajno, ali vjerovatnoća je u 94.minutu bila manja od 1%, i kakve bi onda bile ocjene da je završilo 2:4? Ne može se sve pisati na osnovu konačnog ishoda i mijenjati istorijski naslovi samo na osnovu toga, jer se onda gube kriterijumi. Posjed od 29 odsto na svom terenu je bio pravi odnos snaga, to već nije slučajnost već konstanta.

Ko prati pomno baš italijanski fudbal zna svakako da Inter nije mogao igrati drugačije, jer da su izašli završili bi u komadima protiv ovih žonglera, nakon 2:2 sa Bajernom imali su i veliki fizički pad, poraze od Bolonje i bolno od Rome kući što će ih vjerovatno koštati još jednog Skudeta kao 2022, a imali su i to ispadanje u polufinalu kupa 0:3 od Milana kad su molili da se svira kraj, u pet derbija sa Milanom samo gorke pilule.

Posljednje što je ostalo to je ujedno i najvažnije, Liga Šampiona i sad će imati dosta vremena do 31.maja da oporave sve te igrače koji su igrali iscijeđeni mjesecima. Igraće protiv PSŽ sa kojim zanimljivo nemaju uopšte zvaničnih mečeva, igrali su samo pet prijateljskih, 3:1 u pobjedama za PSŽ. Čudno, ali činjenica da PSŽ nije bio veliki faktor do 2012, a kad je postao tako jak Inter baš nije bio u Ligi Šampiona šset godina (2012-2018). I srešće se u najvećem mogućem meču, PSŽ će sedam dana ranije imati finale kupa, ali tek oni mogu da idealno tempiraju formu. I jedni i drugi odmah nakon toga idu u Ameriku na klupsko SP. Očekuje se burno finale, PSŽ nije kao Barsa da drži odbranu na centru, rizikuje toliko i prima golove, ali nema ni njenu moć da generiše toliko šansi i golova. Ima zato četiri najbrža igrača današnjice i daje im se određena prednost, jasno je da će oni opet voditi igru, ali uz dozu opreza.

Posljednje ipak o Barsi, jer to je definitivno priča godine. Izašli su iz svih trauma, slučaja Negreire, suđenja, ogromnih finansijskih minusa, renoviranja stadiona, gubljenja Gindogana i već dogovorenog Nika Vilijamsa, iz svega toga su izašl,i jer su se očajnicki obratili La Masiji, a La Masija je bila spremna, spremnija nego ikada. Tone talenata su isporučeni, beneficirala je i Španija, jer ne bi bila prvak Evrope bez čarolije Jamala protiv Francuske, a uz njega lansirani su i Kubarsi, Kasado, Bernal koji isto ima 17 i pokidao je ligamente u avgustu kao starter, pa povratak Olma i Fatija, a šta tek reći o Pedriju čija je cijena vec 110 miliona, dinamitnom Fermin Lopezu i Gaviju. Tu je nikad bolji De Jong koji je poslije Jamala najviše impresionirao Inzagija, ali stižu i mnogi drugi jer su omladinci osvojili nadmoćno Ligu Šampiona.

To ne bi mogao niko na svijetu, bukvalno iz La Masije su iznjedrili jedan novi tim, tim koji je dao čak 160 golova, od toga rekordnih 43 u Ligi Šampiona, i bio na sjajnom putu da osvoji quadruplete (prvu četvorostruku krunu). Real, koji je prošle godine bio superioran nad njima ostao je sa Mbapeom iza njih u svim takmičenjima i primio čak 12 golova u tri El Klasika, ostao je ovaj veliki u nedjelju. Zaista je čudno da neko ko voli fudbal može ostati ravnodušan na način na koji oni driblaju, kombinuju, rizikuju, napadaju, njima je prosjek 23 godine, a Interu 30, i opet su im skroz sakrili loptu, dobijali i fizičke duele. Ali imali smo istu priču i u sezoni 2009/2010.

Tada se u grupi Barsa igrala mačke i miša sa Interom, a u polufinalu ispali bez Injeste, sa Mesijem u padu, i isto puno spornih odluka sudija. I sad je prelako napraviti analizu, ta Barsa je 2009. osvojila sve revolucijom fudbala, odrekla se sjajnog Etoa zbog privatnih stvari, ali je 2011. opet osvojila sve, pa 2015. još jednu tripletu. Ta ekipa je ušla u istoriju fudbala, po mnogima čak najbolja svih vremena, inspirisala generacije širom svijeta, a Inter je sa istim sastavom iz 2010. ispao 2011. od Šalkea sa čak 7:3 i bukvalno nestao sa mape sve do 2023. Sve jasno, sve očigledno.

Zanimljivo da je ova mlada Barsa koja je još daleko od rejtinga te zvjezdane ekipe iz 2009. stvorila u oba meča neizmjerno više šansi, naravno i golova protiv Intera nego ta Mesijeva 2010. A pred ovima sada je vrijeme, kakvi će tek biti naredne sezone kad naprave neke korekcije, i kad novi fenomen fudbala Jamal bude imao 18.