- Hronika
- Kolumne
-
Radio
- Izdvajamo
-
Emisije
- Dokumentarni program
- Pop top
- Europuls
- Zrno po zrno
- Radio ordinacija
- Kulturna panorama
- Zelena priča
- Epoleta
- +382
- Spona
- Svijet jednakih šansi
- Matica
- Život po mjeri čovjeka
- Link
- Izokrenuti svijet
- Koracima mladih
- Moja profesija je...
- Sportski program
- Kulturno-umjetnički program
- Muzički program
- Koracima prošlosti
- Naučno-obrazovni program
- RCG
- R98
- Programska šema
- Trofej Radija Crne Gore
- Frekvencije
- Radio drama
Društvo
02. 05. 2025.
14:26 >> 14:26
Jugosloven(s)ka
Kraj marta je ružan period u godini. Negativan afterparti u prirodi, staro je završeno a novo još nije počelo. Ožiljci od zime su svuda prisutni, djeluju kao da nikada neće zarasti. Naš mozak reaguje na asocijacije, iako je sive slike teško povezivati jer se mozak trudi da ih zaboravi. Kako god, nije da je baš ni vrijeme za asocijacije o bici na Sutjesci, ne poklapaju se datumi. Tamo početkom juna pominjaće se heroji sa Ljubinog groba i kakav je komandant bio Koča Popović.
Piše: Goran Rakočević
8. je jun 1943. godine, Vrhovni štab postaje svjesan da više ne može čekati brigade sa ranjenicima i daje naredbu o probijanju obruča neprijateljskih vojnika u kome se nalaze ( dva dana kasnije ovaj obruč je probijen na Belinovcu). U tom trenutku Treća udarna divizija je odvojena od glavnine snaga NOVa i najveći broj ranjenika je sa njima. Njemačke snage su ispriječene između Treće udarne brigade i glavnog štaba. Donosi se jedna od najtežih odluka u toku rata, da se proboj nastavi bez ranjenika koji ostaju da se skrivaju po šumama i pećinama kanjona Sutjeske i Zelengore.
Kažu da hrabrost ne znači odsustvo straha, da hrabar nije onaj ko se ne boji, već onaj ko uprkos strahu nastavi da se bori. Ranjenike napuštaju najbolji drugovi, braća, ideolozi, skoro svi. Ne napuštaju ih bolničarke, koje i sebe zajedno sa njima osuđuju na sigurnu smrt. Te mlade djevojke, uglavnom iz dalmatinskih sela ostaju sa ranjenicima, da čekaju njemačke ovčare i bajonete prve brdske divizije Veremahta. Ostaju sa onima kojima ne mogu da pomognu, one koje mogu da imaju budućnost, sa onima koji je sigurno nemaju. Postoji samo iluzija da se ranjenicima može pomoći, ali ni nju neće da im oduzmu. Više od toga ne može da se da, ni hrabrost nije dovoljna.
Stotinjak godina prije bitke na Sutjesci, u Austrijskom carstvu se zabranjuje pominjanje ilirskog pokreta, pokreta koji je utemeljio jugoslovensku ideju kao romantičarski izraz buđenja nacionalne svijesti kod Južnih Slovena. Hrabrost, očaj i herojstvo označilo je bolničarke sa Sutjeske kao babice jugoslovenske nacije, koja je tog juna 43. istinski rođena Malo šta uništava neku ideju kao njena banalizacija, jugoslovenstvo nije priča o sigurnosti konačenja u parku, jeftinim ljetovalištima i siromašnim Čehoslovacima i Poljacima sa značkama za prodaju. Ono je priča o ljudima koji su dali žrtvu. Žrtvu koja nije bila metafora već borba i potreba. Emocije i empatija pretiču ideje, i bez obzira na procente (koji su samo brojke, pa još relativne), jugoslovenstvo danas znači dovoljno zajedništva za ljude koji govore istim jezikom, žive na istom prostoru, i koje ne pokreće mržnja. Jugoslovenstvo je preživjelo totalitarizam u komunizmu i nacionalizam krajem prošlog i početkom ovog vijeka, a kako i koliko su procenti podložni promjeni valjda najbolje znamo mi koji se svakoga dana bavimo brojevima.
Šteta što bolničarke sa Sutjeske ne mogu da čuju jedno smrt fašizmu iz 21. vijeka. Ili ipak mogu...
Коментари0
Остави коментар