Sanja Tomović

Zemlja predaka, ali ne i potomaka: Priča o mladosti koja napušta sjever

Dok se sjever Crne Gore i dalje suočava s egzodusom mladih ljudi, Portal RTCG donosi još jednu priču koja oslikava svakodnevicu mnogih, život na ivici, borbu za dostojanstvo i, na kraju, odlazak. Radovan Šćepanović, profesor fizičkog vaspitanja iz Kolašina, jedan je od onih koji više ne vide perspektivu u mjestu gdje su odrasli.

Iako je sanjao da u zemlji svojih predaka podiže svoju i djecu , sada pakuje kofere i odlazi u Njemačku. Godinama je, kaže, pokušavao da opstane radio je sve što se moglo, vrlo malo je radio u struci, od građevine do konobarisanja , držao školu sporta, pomagao ljudima kroz kiropraktiku. Ali, sistem, kako tvrdi, ne prepoznaje spsobne i to ga je natjeralo da donese odluku koju je dugo odlagao.

"Ostao sam vrlo mlad bez oca, sa braćom i majkom sa počeo da pravim kuću, koji ne možemo dovršiti, bez kredita. Ovdje je nemoguće dobiti stalni posao bez hiljadu veza ili partijskih knjižica. Tako je bilo prije, a ta se praksa čini se nastavlja i dalje. Mi nikako da dočekano vrijeme vrijednih i sposobnih ljudi, uvijek je potrebna neka veza. Kako ja nijesam od onih koji se ' snalaze' moram ubrzo na put", kaže Radovan.

Posebno mu teško pada što mora napustiti rodni grad, porodicu i prijatelje, ali više nije mogao da čeka u neizvjesnosti, boljitak koji stalno izmiče. Život, kaže, ne pita. I dodaje nije oženjen, niti može da razmišlja o osnivanju porodice dok nema osnovne uslove za život .

"Kako neko da zasnuje porodicu, kad ja nemam ni sebi hljeba," iskren je Radovan.

Na kritike da posla ima za one koji žele da rade, odgovara konkretnim primjerima, kaže da je radio sve što se moglo, ali da ništa nije bilo dovoljno stabilno da omogući sigurnu budućnost.

"Znam ja da će se sada mnogi posipati pepelom i reći da posla ima ko hoće da radi. Nije tačno. Ja sam radio od građevine do konobara i sve to na kašičicu, namaš ništa sigurno. Kako da podignem kredit i kuću dovršim, ako nemam redovnu platu", pita se Radovan.

Dodaje i da ne bježi od rada, nikada nije, ali da više ne može da dozvoli da ga porodica pomaže, a sposoban je i želi da radi, dok pokušava da opstane. On želi da živi od sopstevih ruku i poštenoga truda .

"Ne stidim se nijednoga posla da radim, jer sam navikao da živim , da stvaramo i da se borim. Da nijesam takav, vjerovatno bih se poklanjao i priklanjao", kaže Šćepanović.

Kaže da je svjestan da su naši preci živjeli skromnije, ali pita zar ćemo se uvijek osvrtati unazad, a nikad u budućnost? ", kaže Radovan.

Odluku da ode donio je iznenada. Više nije želio da živi na čekanju. Dok život ide, on osjeća da društvo stoji.

"Život nas ne čeka, on nam naše , a mi stojimo", sjetno nam kaže Radovan.

Sada odlazi da zaradi i, kako kaže, obezbijedi krov nad glavom. Sa sobom nosi biciklo kupljeno na rate i odlučnost da dostojanstvo ne prepusti slučaju.

"Doći ću kad zaradim da stvorim krov nad glavom. Sada tako mora", govori Radovan.

Ipak u svemu ostaje dostojanstven i ponosan.

"Nemam džip , moje biciklo sam kupio na rate i vrlo ga ponosno vozim", ističe Šćepanović.

Za kraj ima poruku svim mladima u Crnoj Gori.

"Mladima poručuje da se bore i da, ako mogu bolje, uvijek izaberu gdje je bolje, jer nije važno gdje već kako živimo", zaključuje Radovan.

Ako želimo da zadržimo mlade, poput Radovana i mnogih koji masovno odlaze sa sjevera, , možda je vrijeme da prestanemo da ih ubjeđujemo da ostanu i počnemo da im dajemo razlog da žele da ostanu. Jer narod ne odlazi zbog ljubavi prema tuđem već zbog razočarenja u svoje. A život...On ne čeka, a mi izgleda stojimo.