- Hronika
- Kolumne
-
Radio
- Izdvajamo
-
Emisije
- Dokumentarni program
- Pop top
- Europuls
- Zrno po zrno
- Radio ordinacija
- Kulturna panorama
- Zelena priča
- Epoleta
- +382
- Spona
- Svijet jednakih šansi
- Matica
- Život po mjeri čovjeka
- Link
- Izokrenuti svijet
- Koracima mladih
- Moja profesija je...
- Sportski program
- Kulturno-umjetnički program
- Muzički program
- Koracima prošlosti
- Naučno-obrazovni program
- RCG
- R98
- Programska šema
- Trofej Radija Crne Gore
- Frekvencije
- Radio drama
Društvo
12. 09. 2025.
09:00 >> 08:54
2
RTCG bira standarde budućnosti, a ne recikliranu buku devedesetih
Šta javni servis znači u vremenu kada se svaka vijest mjeri brojem klikova, a svaka emocija traje kraće od jedne objave na mrežama? Mogu li televizija, radio i portal koji pripadaju svima, a nikome pojedinačno, opstati u svijetu u kojem najglasniji lako zamijene najvažnije? Upravo tu počinje priča o RTCG-u i o budućnosti javnog servisa.
Piše: Boris Raonić
Generalni direktor RTCG
Budućnost javnih servisa u Evropi danas oblikuju dvije sile koje su, čini se, jače nego ikada: politika i tehnologija. Politički pritisci postaju sve sofisticiraniji, a globalni tehnološki giganti sve moćniji i sve uticajniji. U takvom okruženju, javni servisi nemaju luksuz da se uspavaju, ili da nastave da funkcionišu na staromodan, klasičan način. Njihova jedina prava snaga je povjerenje publike. Međutim, ono se gradi godinama ili decenijama, a može se izgubiti u jednom trenutku.
Upravo tu dolazimo do našeg izbora. Danas, po prvi put u svojoj nimalo kratkoj istoriji, RTCG ne mijenja smjer niti donosi odluke pod pritiscima, nego zaista intenzivno podiže ljestvicu zahvaljujući standardima koje usvajamo. Onim istim standardima koje evropski javni servisi decenijama brane: nezavisnost, odgovornost i otvorenost. Ovo nije nikakva fraza, već pravilo po kojem svakodnevno mjerimo svoj rad. Da je fraza, bilo bi neuporedivo manje napada na RTCG. Ne bi nas toliko napadali, nerijetko potpunim izmišljotinama, tumačenima iz krivih uglova ili namjernim dezavuacijama javnosti.
To je temeljno pravilo koje smo, kao novi menadžment, postavili kao prvo i najvažnije. Iz tog pravila izvire i naš pristup da su javni interes i građanin u centru, a ne vlast ili tržište. Zbog toga se ne povlačimo pred teškim temama niti pred neugodnim pitanjima. Naprotiv, u njima vidimo smisao našeg posla. I baš zato javnost glasno prepoznaje razliku u odnosu na neka ranija vremena kada je ova naša zajednička kuća nerijetko bila sredstvo anesteziranja javnoti i umekšavanja društvenih dilema.
Ta razlika se danas vidi u programu, osjeti se u tonu, a potvrđuje se podrškom i gledanošću koja neprestano raste. Danas smo medij kojem se najviše vjeruje, institucija koja je proglašena za najtransparentniju u Crnoj Gori, i to pokazuju istraživanja čak i onih koji prema nama otvoreno gaje antipatije.
Iako nas najčešće prosuđuju po prvim minutima Dnevnika, naš posao ne staje tu. Naše priče nastavljaju dalje i mnogo dublje. Mi govorimo o svima i svemu. Teme koje obrađujemo su mnogo šire: u znakovnom jeziku, u manjinskim jezicima, u glasovima ranjivih grupa koje drugdje nemaju gdje da progovore. Nalaze se u emisijama o nauci i obrazovanju, o ekologiji i socijalnoj pravdi, posvećene su najmlađima, govore o stvarnim problemima građana. Jer upravo to pravi razliku između javnog servisa i propagande, između medija koji služi građanima i medija koji trči za tržištem.
Međutim, uloga RTCG-a nije samo u programu koji proizvodimo, već i u tome što donosioce odluka stavljamo pred teme koje niko drugi ne otvara. Govorimo o potrebi da se ograniče globalne platforme poput Netflixa ukoliko ne podržavaju domaću kinematografiju; o obavezi da se jasno označava sadržaj nastao uz pomoć vještačke inteligencije; o tome da svaki uvoznik televizijskih uređaja mora obezbijediti aplikacije crnogorskih medija; o kontroli nezakonitih i štetnih radnji na društvenim mrežama. To je šira misija javnog servisa: ne samo da informiše i obrazuje, nego i da mijenja pravila igre u korist javnog interesa.
U isto vrijeme, pratimo svjetske trendove, ali ne slijepo. RTCG je među prvima u regionu ozbiljno uveo alate vještačke inteligencije, ali ne da bismo zamijenili novinare – već da im damo više vremena za ono što nijedan algoritam ne umije: da misle, pitaju, povezuju i razumiju. AI jeste naš alat, ali povjerenje ljudi koje dobijamo proizvodi čovjek, i proizvodi ga za ljude.
Razmišljamo i o onome što je aktuelno u Evropi: jačanju digitalne ponude, razvoju novih platformi i spajanju redakcija. Pokrenuli smo MNE Play, sopstvenu OTT platformu, jer građani očekuju da javni servis mogu gledati kad žele i kako žele.
Uz podršku EBU, započeli smo proces integracije newsrooma. To je naša mala revolucija. Po prvi put RTCG doći će u priliku da diše kao jedna kuća, a ne kao skup odvojenih redakcija. Godinama smo ličili na zgradu sa sedam spratova između kojih nema stepenica – svako zatvoren u svom kutku, svaka informacija kasnila jer je putovala predugo. Danas krećemo taj zid da rušimo. Nismo završili, tek smo počeli, ali već se vidi trenutak u kojem javni servis postaje istinski moćan. Jer kada se spoje znanje, energija i iskustvo, nastaje sila koju ne može razbiti nijedna buka ni pritisak. To je za dežurne vlasnike javnog morala upravo onaj RTCG koji ne žele da vide: RTCG koji više ne krpi, već stvara.
Sve to, međutim, ne može postojati bez nezavisnosti.
Bez nje, javni servis postaje instrument vlasti ili igračka tržišta. Sa njom, javni servis je pouzdan oslonac društva. A to mu je smisao i funkcija. Zato smo sa svima, sa tri posljednje Vlade, opozicijom, civilnim sektorom, imali isti odnos. Odnos otvorenosti i korektnosti. Pokušaji pritisaka postojali su, ali nisu prošli. Samo jedan premijer, prije nekoliko godina, je pokušao da pređe tu granicu. Nije uspjelo. I to je bila važna lekcija za sve nakon toga.
Otvoreni smo za sve. I za vlast, i za opoziciju, i za nevladine organizacije, i za pojedince. Nema zabranjenih tema. Upravo u temama od najvećeg društvenog značaja zastupljeni su jednako svi, bez skrivenih privilegija. Nerijetko, primijetila je javnost, opozicija je imala više prostora nego vlast. Ne zato što smo to planirali, već zato što danas ne postoji ni pokušaj uticaja, a kamoli nekakva zabrana, ili bilo šta u tom smslu, što nam profesionalni vlasnici društvenog morala pokušavaju podvaliti kroz svoje bučne kritike.
Pokažite mi danas makar jedan javni servis iz istočne Evrope koji se ovim može pohvaliti? Jednostavno je: ne postoji.
Dok pratimo ono najnovije što Evropa kreira, dok razmišljamo o budućnosti, i dalje se čuju glasovi koji nas pokušavaju vraćati u prošlost. Kojekakvi izanđali, prevaziđeni likovi jezikom bijesa i gorčine neumorno guraju teme koje nikome ne nude rješenje, nego samo zamor i jalovu buku. Njihove kolumne, stavovi, osvrti i mišljenja svedeni su na isto – neobjektivno i nedobronamjerno blaćenje, lišeno elementarnog profesionalnog, pa i ljudskog dostojanstva; na difamacije i podizanje tenzija, jer nemaju snage da ponude išta novo osim frustracije koja teško opterećuje ovo društvo. To je duh devedesetih, u kojem jedino i znaju da plivaju te umišljene “veličine” ne želeći da priznaju da ih je vrijeme pregazilo, čak i u stilu pisanja. Ipak, RTCG je odlučio da tom zamoru ne pripada. Naš izbor je put standarda, tehnologije i povjerenja. Zato smo u Evropi prepoznati kao pouzdani partner, i rezultati se vide na svim poljima – od produkcije do inovacija. I tek će da se vide.
Na kraju, sve se svodi na povjerenje. A povjerenje se ne gradi spektaklom, niti naručenim pohvalama, niti profesionalnim kritizerstvom, već konstantnim radom, unapređenjem programa, unapređenjem uslova rada, unapređenjem standarda zaposlenih, unapređenjem zaštite zaposlenih, unapređenjem opreme, tehnike i znanja. Brani se rezultatima u kojima se zna šta je vrijedno.
Javni servis nije tu da se dopadne onome ko bi njime da komanduje, ko sanja povodac, već da služi svima. Jer samo takav javni servis ima smisla.
Коментари2
Остави коментар