Kersten Knip  [ DW ]

26. 06. 2025. 11:58

Iran i region: Primirje bez mira

Izraelsko-iranski sukob izašao je iz svoje najvrelije faze. Primirje koje je u ponedjeljak isposlovao američki predsjednik Donald Tramp izgleda da se stabilizuje, uprkos nekoliko kratkotrajnih prekida za koje su odgovorne obje strane. Time su sve države u regionu dobile priliku da preispitaju svoje stavove u vezi sa sukobom i posljedicama koje iz njega proističu.

Dosadašnji stav niza država bio je prije svega ambivalentan. Tako je Jordan u zajedničkoj izjavi s drugim arapskim, afričkim i azijskim državama izrazio „kategoričko odbijanje i osudu“ izraelskih napada na Islamsku Republiku Iran od 13. juna 2025. godine, ali je istovremeno obarao rakete ispaljene iz Irana koje su prelijetale preko njegove teritorije. Jordanska vlada pozvala se na princip samoodbrane. Isto je učinila i Saudijska Arabija, koja je takođe potpisala izjavu. Iako iz Rijada nije stigla zvanična izjava o obaranju iranskih raketa, ali poznavaoci prilika smatraju da je to sasvim moguće.

U osnovi se situacija u Jordanu i Saudijskoj Arabiji ne razlikuje mnogo od one u drugim državama regiona. Obje zemlje imaju stabilne i mirne odnose sa Izraelom – Jordan je čak potpisao mirovni sporazum – ali su istovremeno oslonjene na vojnu saradnju sa SAD. Jordan dodatno prima i finansijsku pomoć iz Vašingtona, oko 1,45 milijardi dolara godišnje. Time je Jordan, poslije Izraela, drugi najveći svjetski primalac američke pomoći. Ta pomoć je, međutim, na početku Trampovog mandata bila kratkotrajno dovedena u pitanje.

Te dvije zemlje, i Jordan i Saudijska Arabija, imaju u vidu interese kompletnog regiona. To se prije svega odnosi na njegovu stabilnost, a ona se zasniva na uravnoteženom odnosu sa Iranom.

Zabrinutost zbog pada režima

Ta ambivalentnost vjerovatno će i ubuduće da oblikuje regionalnu politiku, posebno kod zalivskih država, smatra Simon Volfgang Fuks, islamolog sa Hebrejskog univerziteta u Jerusalimu. „U zalivskim državama se veoma pažljivo registruje da je Iran izgubio značajan dio svog potencijala prijetnje“, kaže on u razgovoru za DW, ukazujući tako na oslabljene proiranske milicije poput Hezbolaha, Hamasa i šiitskih grupa u Iraku.

Sirija je takođe ispala iz igre kao saveznik Irana. „U tom kontekstu, iz perspektive zalivskih država, izgleda razumno približiti se ovom, iako oslabljenom, ali i dalje veoma važnom akteru u regionu. Međutim, nema interesa za direktno slabljenje režima u Iranu, a još manje za njegov pad i haos koji bi iz toga proizašao. Sličan stav ima i Jordan“, kaže Fuks.

Zaista, susjedne države sada očigledno teže ka tome da spriječe pad autoritarnog režima. „Pitanje je svakako šta bi uslijedilo nakon Islamske Republike“, ukazuje Markus Šnajder, direktor bejrutske kancelarije njemačke Fondacije Fridrih Ebert, u analizi na sajtu te fondacije, izražavajući zabrinutost unutar i van regiona. „U samoj zemlji, iz razumljivih razloga, ne postoji organizovana opozicija – ni politička ni oružana. A u egzilu postoje dvije snage – Narodni mudžahedini i monarhisti – čija je borbena sposobnost upitna.“

Egipatska ambivalentnost

Slično ambivalentno ponašanje pokazuje i Egipat. Zemlja je u najvrelijoj fazi sukoba bila izuzetno uzdržana. Egipat je pozdravio dogovoreno primirje i najavio da će nastaviti svoje diplomatske napore sa partnerima. Cilj je učvršćivanje primirja, smirivanje situacije i postizanje sveobuhvatnog, trajnog rješenja krize.

Egipat se nalazi u delikatnoj poziciji, upravo zbog svoje zavisnosti od američke vojne pomoći, kaže Fuks. To se posebno pokazalo tokom rata u Gazi. Kairo je jasno odbacio sve planove o prihvatanju Palestinaca iz Gaze i stavio do znanja da neće prihvatiti protjerivanje stanovništva. „S druge strane, egipatska vlada je učinila sve da ne naljuti izraelsku stranu i SAD, zaustavljajući, na primjer, marš solidarnosti sa Gazom iz Tunisa, napadajući međunarodne aktiviste 14. juna i ne dozvoljavajući im ni da se približe Sinaju.“

Egipatska vlada očigledno želi da izbjegne komplikacije u odnosima sa SAD. Zajedno sa drugim državama, posvećena je borbi protiv terorizma i obezbjeđivanju egipatskih granica sa konfliktnim zemljama i regionima poput Libije, Gaze i Sudana. Egipat takođe prima značajnu američku vojnu pomoć. Samo prošle godine ta pomoć je iznosila 1,3 milijarde dolara. Sve to doprinosi tome da se Egipat i dalje usko usklađuje sa Bijelom kućom, posebno s obzirom na to da iz Vašingtona nema kritika na katastrofalnu situaciju sa ljudskim pravima u vladi Al-Sisija.

Zabrinutost za političku ravnotežu

Svim državama u susjedstvu Irana postalo je jasno koliko je važno održati ravnotežu u regionu – čak i kada je riječ o tako teškom partneru kao što je Iran. „Oslabljeni Iran bi se mogao obuzdati i ukrotiti“, piše Šnajder. „Ali, zemlja koja je satjerana u ćošak, teško ranjena i koja se bori za opstanak – je nepredvidljiva.“

Pokazalo se i nešto drugo, kaže Fuks: kurs trenutne američke administracije se u velikom dijelu regiona doživljava kao iritantan. „Trampova spoljna politika, vođena preko društvenih mreža, ruši svu dosadašnju izvjesnost u međunarodnim odnosima. Ipak, teško da će SAD u narednim godinama usmjeriti svoju glavnu pažnju na Bliski istok. Izrael i Iran su tu izuzeci. Za dalje intervencije ne postoji veliko interesovanje, fokus će se neizbježno preusmjeriti ka Istočnoj Aziji.“