B.Bu. [ RTS ]

"RADOZNALOST JE SASVIM LJUDSKA"

Vjerodostojnost „Konklave“: Filmski prikaz izbora pape kroz oko stručnjaka

Nakon smrti pape Franje, i predstojećeg izbora poglavara Rimokatoličke crkve, mnogi koji su pogledali Oskarom i nagradom Bafta nagrađen film „Konklava“ pitaju se koliko je ovo ostvarenje blisko realnosti. Stručnjaci tvrde da je dosta detalja tačno.

Politički triler Konklava iz 2024. godine, u režiji Edvarda Bergera, prema scenariju koji je Piter Stron napisao na osnovu istoimenog romana Roberta Herisa, prati kardinala komornika koji organizuje konklavu za izbor novog pape i počinje da istražuje tajne i skandale koji okružuju glavne kandidate.

Kao veoma dobro režiran i zanimljiv triler o tajnom procesu izbora novog pape, realno je očekivati da će geledaoci pretpostaviti da film na donekle dokumentaristički način oslikava ovaj proces vjekovima obavijen velom tajne. Ali koliko je to tačno?

Prema ekspertima, određeni detalji u filmu su manje-više vjerno predstavljeni, a u svakom slučaju vidi se da su autori pomno istražili problematiku. „Dobro su uhvatili mnogo detalja“, navodi Ketlin Sprouz Kamings, istoričarka katoličanstva u Notr Damu koja je pažljivo pratila izbor pape Franje 2013.

„Film je uradio zaista dobar posao u balansiranju između ljudi koji su ambiciozni, ljudi koji imaju jako čvrste stavove šta je potrebno crkvi i Svetog Duha, za koga vjernici misle da kardinale vodi u izboru novog pape.“

„Dosta detalja je tačno“, slaže se i Bil Kavano, profesor katoličkih studija na Univerzitetu DePol. „Prije svega mizanscen filma, tu su se zaista potrudili da budu veoma precizni.“

Reditelj Edvar Berger, scenarista Peter Stroun i produkcijski tim opširno je govorio o pažljivom istraživačkom procesu za film, koji nije direktno uključivao Vatikan, kako bi se izbjegao neprikladan uticaj. Umjesto toga, tim je intervjuisao brojne kardinale o opštim detaljima, obišao Vatikan i rekonstruisao Sikstinsku kapelu u studiju Činečita u Rimu. Konsultovani su vjerski stručnjaci o arhaičnim praksama koje nikada nisu zvanično potvrđene, ali se prenose kroz vjekove, kao što je proces uklanjanja i uništavanja prstena mrtvog pape.

Kumingsova dodaje da je film dosta vjerno prenio atmosferu razgovora koji se odvijaju prije konklave, tokom onoga što se naziva opšta kongregacija, gdje svi kardinali – uključujući i takozvane „tvorce kraljeva“, kardinale starije od 80 godina koji ne glasaju – dolaze u Rim na razgovore i sastanke o budućnosti crkve.

Nezvanično razmatranje oko izbora novog pape počelo je još u februaru, kada se papa Franja teško razbolio od upale pluća. Ali od ove nedjelje, događaji prikazani u filmu će manje-više tako izgledati.

„Kardinali će zajedno večerati, okupljaće se u stanovima. Pričaće se: 'ko koga podržava? Da li postoji jasna većina? Da li postoji jasan predvodnik?' To se sve dešava i u stvarnosti."

Sukobljeni tabori među kardinalima
Film ocrtava te razgovore duž jasnih frakcija na čelu sa arhetipovima: kardinal Gofredo Tedesko (Serđo Kastelito), italijanski reakcionar, predstavlja konzervativno krilo crkve koje se protivi liberarnim strukturama. Kardinal Aldo Belini (Stenli Tuči), vodeći liberalni kandidat, nastoji da reformiše crkvu na tragu pokojnog pape. Nigerijski kardinal Jošua Adejemi (Lusijan Msamati) se zalaže za veliki procenat katolika na južnoj hemisferi; postao bi prvi crni papa, nepokolebljivo homofobičan.

Kardinal Džejkob Trembli (Džon Litgou) je pametan i vidno ambiciozan Amerikanac koji želi moć. A kardinal Tomas Lorens (Rejf Fajns, čiji je ujak Nikolas Leš bio jedan od najpoznatijih engleskih katoličkih teologa) djeluje kao umjereni mirotvorac vezan za tradiciju, ipak iskušavan ličnim ambicijama i simpatijama prema liberalnom krilu.

Sukobi suprotstavljenih struja unutar crkve
Ova podijeljenost se labavo preslikava na Crkvu koja se bori sa liberalnim i konzervativnim vizijama, ali je politikantstvo vjerovatno „malo preuveličano“, smatra Kavano. „Kardinali ne spadaju uredno u progresivne i konzervativne tabore ... generalno, to je mnogo više zamršeno.“

„Svakako ima ljudi koji su tradicionalisti, koji misle da je papa Franja otišao predaleko u susretu sa ljudima na marginama. Postoje ljudi koji žele da se njegovo nasljeđe nastavi na potpuno isti način."

Komplikovanije je kako se te vizije odigravaju na izborima na kojima učestvuje 135 kardinala, a ogromnu većinu je imenovao upravo papa Franja.

Šta ne odgovara stvarnosti
I Kavano i Kamingsova su primijetili neke netačnosti, kao što je lik kardinala Vinsenta Beniteza (Karlos Diez), meksičkog kardinala koga je papa tajno (in pectore) imenovao za nadbiskupa Kabula prije svoje smrti.

„Ideja da bi kardinal u pektoreu mogao jednostavno da se pojavi na konklavi i kaže: ’Hej, ovdje sam da glasam’ – to se zapravo nije moglo dogoditi“, napominje Kamingsova. „Kardinal ne dobija privilegije da bude kardinal sve dok nije javno objavljen kao takav.

Fajnsova uloga komornika – ključnog dostojanstvenika kome je papa zadužio da nadgleda tranziciju – takođe je bila loše definisana, kao i osoba koja ga je dosljedno obavještavala o novim dešavanjima za koje nije trebalo da zna.

Zasijedanje konklave nekad zna da potraje mjesecima
Film je tačan da uloga komornika ne diskvalifikuje kardinala da bude izabran za papu, iako je to neuobičajeno. Prema Tajmsu, samo dva komornika su u dosadašnjoj istoriji bila izabrana za papu: Đoakino Peči, kao papa Lav XIII 1878. i Eugenio Pačeli, kao papa Pije XII 1939. godine.

Takođe, malo je vjerovatno da će časna sestra koju igra Izabela Roselini švrljati noću. Nikada nije bilo dokaza da je kardinal kupovao glasove, kao što se navodi protiv kardinala Tremblaja. A eksplozija bombe koja je raznijela prozore Sikstinske kapele, u terorističkom napadu, otprilike sličnom vatikanskom „oktobarskom iznenađenju“, bila je, prema Kamingsovoj, malo vjerovatna.

Ali „proceduralno, oni su to ispravno predstavili. Estetika je bila apsolutno zapanjujuća.”

Ljudske slabosti u kardinalskoj odeždi
Ako se ostave po strani određene nepreciznosti, Kamingsova ukazuje i na jedan momenat koji je uhvatio neku emotivnu istinu o papskim izborima: kada nadobudni kardinal Belini pita Lorensa kako bi mu bilo papsko ime. Lorens se buni, tvrdeći da nikada nije razmišljao o tome. Ali kasnije, priznaje da bi to bio Džon.

Ma koliko film bio realističan, ipak je to samo umjetničko viđenje stvarnosti
„Svidjelo mi se to, jer naravno, svaki kardinal ima na umu papsko ime, i naravno da niko ne kaže da želi da bude papa. Mislim da je tu zaista uhvaćena ljudska strana kardinala“, kaže Kamingsova.

Tačna je bila i inherentna misterija oko toga kako će se neko ponašati kao papa.

„Kada nekoga izaberete, ne znate tačno kakva će biti njegova politika“, napominje Kavano. Pije IX je, na primjer, izabran 1846. kao progresivac, ali je postao ultrakonzervativan kada je bio primoran da pobjegne iz Rima tokom revolucija 1848. Jovan XXIII je izabran kao čuvar mira 1958. godine, ali je na kraju sazvao Drugi vatikanski sabor da modernizuje Crkvu. I sam papa Franja iznenadio je mnoge (relativno) progresivnim stavovima o homoseksualnosti i socijalnoj pravdi.

Na kraju krajeva, svi mi izvan Vatikana gotovo sigurno ćemo nastaviti da spekulišemo o tome šta se dešava u Kasa Santa Marta i Sikstinskoj kapeli.

„Ne bi trebalo da znamo kako kardinali glasaju“, napominje Kavano. „To bi trebalo da ostane tajna zauvijek." Pa ipak, glasine lete – nadaleko je bilo poznato da je Horhe Mario Bergoljo, zvani Papa Franja, bio vicešampion kada je izabran Jozef Racinger, koji je postao papa Benedikt XVI, 2005.

Radoznalost je sasvim ljudska. Ako postoji nešto što je film Konklava sigurno uhvatio, to je nepredvidljivost života, atmosfere i emocionalnost ljudi unutar institucije – ili, kako je to rekao Kavano, „ravnoteže između svečanosti i svetosti i ozbiljnosti onoga što se dešava, i pogrešivosti ljudi koji to rade“.