Luka Vlaisavljević

Od "Teatra snova" do "Teatra noćnih mora" - Dvije decenije vladavine Glejzera

Dvadeset godina otkako je porodična grupa Glejzer preuzela Mančester junajted obilježeno je stalnim tenzijama između finansijskih potreba vlasnika i želja navijača. Malkolm Glejzer i njegova familija kupili su klub 2005. za oko 790 miliona funti (oko 916 miliona eura), uglavnom na kredit.

Ta leveraged buy-out transakcija (finansijska transakcija u kojoj kompanija ili investicioni fond preuzima neku firmu koristeći veliki procenat pozajmljenih sredstava (duga), dok manji deo čini sopstveni kapital)u startu je opteretila klub ogromnim dugom – procjenjuje se da je već prvobitni zajam iznosio oko 500 miliona funti (oko 580 miliona eura), čime je Junajted prvi put od 1931. ušao u značajan finansijski minus.

Klub je iste 2005. godine skinut s londonske Berze, a novostečena pozicija vlasnika izazvala je nezadovoljstvo navijača. Poslije 18. maja 2005. godine uslijedile su protestne akcije, a grupa najvatrenijih pristalica osnovala je i alternativni tim Junajted of Mančester kao izraz otpora poslovnoj politici novih vlasnika.

Imali smo priliku da gledam i tim i njihove navijače u dvomeču sa našim trećeligašem Fans Junajtedom u Feniks kupu (amaterskoj ligi šampiona).

Povratka više nije bilo: članovi uprave koji su pregovarali prodali su svoje akcije, a Glejzerovi sinovi Avram, Džoel i Brajan ušli su u klub kao direktori.

Prvi efekat preuzimanja bio je upravo finansijski: klub je preuzeo teret milionskog duga, a navijači su zbog toga – često u zeleno-žutim bojama starih grbova – pokrenuli kampanje protiv porodice Glejzer. Taj početni talas nepovjerenja i ljutnje kasnije je postao trajni simptom upravljanja klubom.

Finansijski model zasnovan na dugu

Pod vodstvom porodice Glejzer Mančester junajted razvio je jedinstven finansijski model baziran na velikom zaduženju kluba. Po preuzimanju, zajmovi su obezbijeđeni upravo kroz imovinu kluba (stadion, igrači, prihodi…), i to ukupno oko 660–700 miliona funti (oko 765–812 miliona eura). Klub je od 2006. plaćao godišnje kamate od desetak miliona funti (oko 60–62 miliona funti, tj. 69–72 miliona eura) na te kredite. Kako su dospijevali stari zajmovi, počela je emisija obveznica: npr. u januaru 2010. Junajted je kroz aukciju emitovao oko 500 miliona funti (580 miliona eura) obveznica s kamatom oko 8,5 odsto, što je značilo oko 45 miliona funti (52 miliona eura) godišnje za servis kamata. Istovremeno su postojali povlašteni zajmovi s mogućnošću otplate kamate kreiranjem nove glavnice, koje su izgleda otplaćene do kraja 2010. kako bi se smanjio teret kamatarenja.

Posljedice ovog modela su bile višestruke. Do 2010. ukupni dug je porastao preko 716 miliona funti (831 miliona eura). Kasnije je dio duga refinansiran, i u 2012. klub je izašao na Njujoršku berzu (NYSE IPO) prodajom manje emisije akcija, čime je prikupio kapital, ali su Glejzerovi zadržali kontrolu.

I dalje je najveći dio upravljačke moći ostao kod vlasnika klasa B (s deset puta većim glasom).

Danas, prema procjenama iz marta 2025, dug kluba iznosi oko 730 miliona funti (847 miliona eura), uz još oko 300 miliona funti (348 miliona eura) obaveza po nepodmirenim transferima – i klub je izgubio dodatnih 300 miliona funti u zadnje tri godine poslovanja (348 miliona eura).

Finansijski tokovi su, pak, išli uglavnom u korist vlasnika. Sve dok klub ostvaruje profit, Glejzeri nisu ustručavali da odvoje značajan dio za isplatu dividendi. Već od 2016. isplaćivali su sebi godišnje dividende u visini od oko 20 miliona funti (23 miliona eura), dakle preko 100 miliona funti (116 miliona eura) samo u prvoj polovini decenije.

Sve ukupno su do 2023. kroz dividende iz kluba povukli približno 166 miliona funti (193 miliona eura). U isto vreme, otplata glavnice duga u praksi je zamrla – uprkos silnim prihodima kluba, glavnica duga je rastuća ili bar stalna, a kamate i dalje značajan izlaz iz klupskog budžeta.

Investicije u ekspanziju prihoda (kao što su izgradnja novog stadiona) nisu realizovane zbog finansijskih struktura. Štaviše, u februaru 2024. Glejzerovi su se usaglasili s ulagačem Ser Džimom Retklifom da tri godine obustave isplatu dividendi, dok Ratklifu ne bude vraćen profil kluba – ali u praksi to samo potvrđuje da porodica i dalje vodi finansijsku politiku kluba u vlastitom interesu.

Protesti navijača

Dugoročne posljedice poslovanja porodice Glejzer izazvale su snažan otpor navijača.

Još 2003–2005. godine, kada se najavljivao otkup, na tribinama Old Traforda i ulicama Mančestera protestovalo je na stotine ljudi. Čuvena je osnivačka priča Junajted of Mančester: grupa navijača je u maju 2005. osnovala novi klub kao protest – nosili su boje prethodnog kluba (zelenu i žutu) i pozivali na finansijski fer plej.

Tokom narednih godina, navijači su organizovali transparentne kampanje i protestne marševe protiv vlasnika. Grupa „The 1958“ i slični aktivisti često su podizali transparente “Glejzerovi napolje” i bojkotovali utakmice. Jedan od vrhunca bila je 2021. godina, kada su navijači izveli masovne proteste protiv tadašnjeg pokušaja formiranja Evropske Superlige.

Na protestima oko Old Traforda zapaljene su zelene i žute baklje, nosili su se transparenti “United protiv pohlepe” i “Glejzerima dosta”.

Nakon protesta, utakmica sa Liverpulom je pomjerena, dok je klub izgubio unosan sponzorski ugovor zato što je kompanija obustavila saradnju zbog pritiska navijača za bojkot. Vlasnici su tada jedva izvukli iz Superlige uz javno izvinjenje i najave ponovnog povezivanja sa navijačima, ali nezadovoljstvo je ostalo veliko.

Posebno simbolično je osnivanje protesta pod nazivom “United United Day” u martu 2025. kada su protest u holu šampiona "Lower League klubova" i navijača iz “The 1958” prvi put zajednički pozvali na okupljanje protiv dvadesetogodišnjeg uticaja porodice Glejzer.

Tom prilikom je podsjećeno da je upravo to bijes pokrenuo formiranje Junajted of Mančester u maju 2005. Protesti su uvećali reputaciju pozicija navijača u engleskom fudbalu, te su često citirani zahtjevi za uvođenjem modela „50+1“ kao u Njemačkoj, kako bi se smanjila apsolutna kontrola vlasnika nad klubom.

Uloga Ser Aleksa Fergusona

Tokom prve decenije mandata Glejzera, jedan od rijetkih javnih glasova koji je branio vlasnike bio je legendarni menadžer Ser Aleks Ferguson. U intervjuima krajem 2000-ih i početkom 2010-ih, Ferguson je pozivao navijače da prekinu proteste, tvrdeći da oni štete klubu. Godine 2010. je rekao da “protivljenje porodici Glejzer pomračuje novu sezonu” i molio pristalice da se ne fokusiraju na pritisak na upravu već da svi zajedno podrže ekipu.

Ferguson je nastojao da pokaže kako su vlasnici bili kooperativni: tvrdi da nikada nije odbijen zahtjev za novac za pojačanja, i da su Glejzerovi ispunili dogovorena ulaganja u tim. Na primjer, napomenuo je da je ulaganje u zaduženje “samo normalna poslovna praksa kad se kupuje biznis” i da novinarima i navijačima ne treba biti čudno što su tako veliki iznosi otišli na otplatu duga.

Ukratko, Ser Aleks je često isticao da mu finansijski aranžmani nisu prepreka, i to je umirivalo navijače barem tokom Fergussonove ere. Tek nakon što se on povukao 2013, njegova odbrana vlasnika uveliko je izgubila na značaju.

Sportski uspon i pad

Era pod Glajzerima do 2013. obilježena je u sportskom smislu uspjesima koji su, makar za publiku, djelovali gotovo nezavisno od novca.

Pod Fergusonom, u eri Glejzera Junajted je osvojio pet Premijer liga titula (2007, 2008, 2009, 2011, 2013) i jednu Ligu šampiona (2008). To je razdoblje prije 2013.

Percepcija javnosti bila je „uspjeh uprkos vlasnicima“.

Međutim, trend se nakon Fergusona potpuno promijenio.

Čim je Ferguson otišao, klub je ušao u niz neodlučnih i kratkotrajnih menadžmenta: prvo Dejvid Mojes (12. mjesto nakon samo jedne sezone), zatim Van Gal (jedva jedan FA kup) i na kraju Žoze Murinjo (koji je osvojio jednu Ligu Evrope i Liga kup, ali bez titule u Premijer ligi).

Poslije 2018. uslijedio je trenerski vrtlog Ole Gunara Solskjera i Ralfa Rangnika, pa Erik ten Hag.

Rangnik je nacrtao bukvalno koji su sve problemi u klubu, ali niko nije imao sluha.

Ukupno, posljednja decenija protekla je bez većih domaćih uspjeha, stalnih promjena trenera i rastućih frustracija.

Ključne odluke tokom tog razdoblja često su vezane za politiku dovođenja igrača i imenovanja stručnjaka.

Porodica Glejzer, zajedno s ljudima poput izvršnog direktora Eda Vudvarda, u najvećoj mjeri kontroliše transfere.

Kritičari ukazuju da je potrošnja miliona (pogotovo u periodu 2013-2021. za Van Gala i Murinja, a potom Solskjera) donijela tek par dobrih poteza koji su slabo doprinijeli rezultatima.

Sportski tim je uglavnom imao da “krpi rupu” i gradi strategiju uz neodređen ubrzani raspored menadžera.

Rezultat – klub je polako gubio status, plasmani u Ligu šampiona su rjeđi, a redovne borbe za pehare je zamijenio cilj – tek ulazak u prva četiri mjesta Premijer lige.

Britanski mediji opisuju da je klub od “silne mašine” (koja je pohodila sve trofeje) pretvoren u “tim koji se bori za ulazak u Ligu šampiona”.

Infrastruktura: Old Traford i trening centar u fazi propadanja

Dok su rezultati na terenu opadali, temeljni objekti Mančester junajteda nisu dobijali odgovarajuću modernizaciju.

Old Traford, stadion kapaciteta 74.000 mjesta, nije nijednom značajno proširen ili obnovljen još od rane faze 2000-ih. Tokom ere Glejzera planovi rekonstrukcije ostajali su na papiru.

Koliko je stanje loše ove sezone smo imali situaciju da tokom pres konferencije Rubena Amorima je krenula da curi voda sa plafona, a i prijavljeno je sve češće pojavljivanje pacova.

Interesantna je priča da su Glejzeri vlasnici i NFL tima Tama Bej Bakanirsa, i da nikada nije odrađena neka korelacija dva tima, iako postoji dobar marketinški potencijal.

Sve više je onih koji vjeruju da je to da fudbaleri Junajteda ne bi vidjeli posljednje čudo tehnike i nauke koje predstavlja trening centar Tampe.

Tek krajem 2024. klub je predstavio ambiciozan plan za potpuno novu arenu, što se vezuje uz ulazak Sir Džima Retklifa u vlasničku strukturu.

Što se tiče trening kampa, on je dobio manje renoviranja, ali i dalje zaostaje za vrhunskim standardima Evrope.

Percepcija porodice Glejzer u fudbalu i medijima

Trenutna percepcija porodice Glejzer u britanskom fudbalu i sportskim medijima je gotovo nepovoljna. Oni su često viđeni kao arhetip “američkih vlasnika” koji klub tretiraju isključivo kao biznis, bez obzira na lokalnu privrženost i tradiciju.

Novinari i bivši igrači redovno izdvajaju primjere eksploatacije i zanemarivanja sportskih potreba kluba. S druge strane, u SAD su cijenjeni kao uspješni biznismeni.

Danas, dok se kroz najave novih investicija pokušava okrenuti stranica, nasljeđe stare uprave još uvijek titra u atmosferi kluba – između nada za reekspanziju i gorčine zbog izgubljenih godina.