Luka Vlaisavljević

Veliki prasak ili veliki balon? Šta nam zaista govori novo Svjetsko klupsko prvenstvo

Đani Infantino ne ostavlja mjesta sumnji. Po njegovim riječima, novo, prošireno Svjetsko klupsko prvenstvo predstavlja „novu eru klupskog fudbala”, pa čak i „veliki prasak” koji će preoblikovati strukturu najpopularnijeg sporta na svijetu.

Na njegovom Instagram profilu, gdje vjerno dokumentuje svaki korak takmičenja, redovno se pojavljuju izrazi poput „nevjerovatno”, „fenomenalno” i „epski”. U toj retorici turnir je postao sve ono što je, prema FIFA-i, fudbal oduvijek trebao da bude: globalan, inkluzivan i spektakularan.

Ali koliko taj narativ odražava stvarnost?

Odgovor je kompleksan. Dok Infantino vidi „neviđene momente” u „nevjerovatnim atmosferama”, mnogi su vidjeli drugačiju sliku: utakmice promjenljivog kvaliteta, neke jednostrano nadmoćne, neke prekinute zbog vremenskih nepogoda, neke igrane pred polupraznim tribinama.

Ipak, bilo je i svijetlih tačaka - poput spektakularne pobjede Al Hilala nad Mančester sitijem 4:3 u Orlandu, prve pobjede jednog azijskog kluba nad evropskim u istoriji turnira. To je ujedno bio i momenat kada je Infantino još glasnije poručio da je pred nama novo poglavlje svjetskog fudbala.

U toj utakmici, Al Hilal je izgledao kao ozbiljna ekipa.

Sa igračima poput Jasina Bunua, Kalidua Kulibalija, Žoaa Kansela, Rubena Neveša i Sergeja Milinkovića-Savića, pod vođstvom Simonea Inzagija, savladali su umorni Siti, kojem se više činilo da mu je do odmora nego do takmičenja. I dok su neki slavili historijski rezultat, bilo je teško taj ishod uzeti kao dokaz promjene globalne ravnoteže moći - posebno imajući u vidu da je isti Siti samo osam dana ranije razbio šampiona Azije, Al Ain iz UAE, sa 6:0.

Iako su tribine bile prazne u mnogim mečevima, istina je da su južnoamerički timovi i njihovi navijači unijeli strast u takmičenje. Botafogo, Flamengo i Fluminense pobijedili su redom Pari Sen Žermen, Čelsi i Inter, dok je remi 4:4 između Porta i Al Ahlija bio jedan od najzabavnijih mečeva. Uprkos svemu, jasno je da glavni izvor moći i pažnje ostaje u Evropi.

Infantino tvrdi da se bori protiv elitizma i da želi da „fudbal postane istinski globalan”, dajući šansu klubovima poput Mamelodi Sandaunsa, Ulsana i Oklend Sitija. Međutim, brojke pričaju drugačiju priču. Većina nagrada otišla je - ili će otići - najvećim evropskim klubovima. Pet od posljednjih osam učesnika dolazi iz Evrope, a prema strukturi žrijeba, najmanje dva evropska tima će igrati u polufinalu, a jedan sigurno u finalu. Samo pobjednik turnira dobiće 100 miliona dolara.

U tom kontekstu, da li je osvježavajuće ako trofej uzme neko poput Al Hilala? Možda. Ali to je klub koji je u prethodne dvije godine potrošio više od 500 miliona dolara na transfere, više od bilo koga osim PSŽ-a, Čelsija, Mančester sitija, Mančester junajteda i Totenhema. Klub koji se finansira novcem Državnog investicionog fonda Saudijske Arabije - koji je, slučajno ili ne, postao i zvanični partner FIFA-e netom prije početka turnira. Zemlja domaćin Svjetskog prvenstva 2034. dodatno je utvrdila svoj uticaj u fudbalskoj geopolitici.

Cijene ulaznica za mečeve u SAD, gdje se turnir igrao usred ljeta, bile su početno visoke, da bi ubrzo bile drastično snižene. Ulaznice za četvrtfinale Fluminense - Al Hilal nudile su se preko "Ticketmastera" već od 11 dolara, a za Čelsi - Palmeiras od 22 dolara - daleko ispod očekivanja i standarda koje je Infantino ranije pominjao, kada je tvrdio da će „14 Super Boulova” biti odigrano u Atlanti.

Realnost je bila prosječna posjeta ispod 40.000 gledalaca, što je čak manje i od prosjeka MLS ekipe Atlanta Junajted.

Retorika o proširenju i uključivanju „malih” konfederacija za sada ostaje samo retorika. Na turniru nisu učestvovali Barselona, Liverpul, Arsenal, Mančester junajted, Milan, Napoli. A ukoliko dođe do planiranog proširenja na 48 timova 2029. godine, teško je povjerovati da će kvote iz Afrike, Azije i Okeanije biti proporcionalno povećane. FIFA, uprkos svemu, i dalje gleda prema Evropi i tržištima sa visokim marketinškim potencijalom.

Šta smo onda zapravo dobili? Niz uzbudljivih utakmica - da. Neke odlične individualne i timske partije - svakako. Ali „nova era”, „veliki prasak” koji će zauvijek promijeniti klubsku igru? Ne baš.

Turnir je bio još jedan od „malih prasaka” koji u fudbalu stalno odjekuju. Za one koji su umorni od neumorne ekspanzije - više utakmica, više putovanja, više komercijalizacije - ostaje strah da će sljedeći prasak biti onaj kada balon pukne.

Svijet fudbala nije propao zbog FIFA-inog turnira sa 32 kluba usred ljeta u SAD-u. Ali isto tako nije ni ušao u novo zlatno doba, ispunjeno neviđenim emocijama i punim stadionima. Više novca? Naravno. Ali s njim dolazi i ono uporno pitanje koje ne prestaje da lebdi nad sportom: kuda sve ovo vodi igru koju volimo?