Nebojša Šofranac

Čudesna etapa na Turu

Pogi kralj Pirineja

Teško je opisati pravu magnitudu ovog dana, dalekosežnost paralelnih podviga, istorija je ispisana još prije nego su počela finala Eura i Kopa Amerike.

Karlos Alkaras spojio je titule Rolan Garosa i Vimbldona istog ljeta, zemlja-trava, nešto što je uspjelo Lejveru 1969, pa Borgu tri puta 1978, 1979 i 1980, onda tek Nadalu 2008, pa Federeru 2009, opet Nadalu 2010, i napokon Đokovicu 2021 kad je već imao 34 godine! Karlos je to uspio sa 21, najmlađi od svih.

A Tadej Pogačar je još jednom pobjedom u Pirinejima stavio u džep Tur de Frans 2024, iako se tu mora sačekati još sedam dana, do završetka u Nici iduće nedjelje. Danas je zakucao trijumf i tu se radi o spoju Điro-Tur, jer u maju je osvojio Điro sa šest dobijenih etapa i nestvarnom razlikom od 10 minuta! 

Posljednji koji je osvojio Điro i Tur iste godine bio je neprežaljeni Marko Pantani još 1998.godine, dakle podvig se ponavlja nakon 26 godina! Nisu mogli ni dopingovani Armstrong i Ulrih, ali ni šampioni poput Kontadora, Fruma, Dumulena, Kintane, Rogliča..Prije Pantanija uspio je Indurain 1992 i 1993, i jos prije veliki Bernar Ino 1982 i 1985.

Dakle, dva paralelna podviga, a da se desilo da u istoj godini imamo spoj RG-Vimbldon i Điro-Tur to moderni sport ne pamti.

Svi su rekli da nakon onakvog pražnjenja na Điru, Pogačar ne može imati toliko snage, prethodne dvije godine je gubio glatko od danskog fenomena Vinjegora, nakon što je kao vrlo mlad on osvojio dva Tura 2020 i 2021. Ali Vinjegor ga je detronizovao i djelovalo je da na Turu nema rješenja za njega, tako je krenulo i ovog proljeća. Onda se 4.aprila Vinjegor slomio u Baskiji, ključna kost, rebra, čak probušena pluća, ali čudom se vratio baš na Turu.

Na startu su bili i Evenpul, Roglič, Rodrigez, Landa, Mas, Almeida, svi asovi. Ali Pogačar od prvog dana leti, već od Galibjea ostavlja za sobom svejedno viteškog Vinjegora. U srijedu je bila iluzija Vinjegora kad ga je pobijedio u Lioranu da ga je moralno uzdrmao, ali Pogačar je čekao ovaj vikend i beskrajne Pirineje. Već juče se vidjelo na Turmaleu koliko brze ide, a slomio ga je na završnom usponu za 40 sekundi, iako je Danac dao zaista sve i bio glatko drugi.

Danas se išlo preko legendarnih Aspena, Banje Lusona, Kol D'Anja i na kraju zlokobnog Plato Beja. Vinjegor je ovaj put prvi napao nakon velikog posla njegovog tima Vizme, Pogačar krenuo za njim, i čim su ubrzali stigli su i počistili sve ostale, na čelu sa olimpijskim šampionom Karapasom iz Ekvadora. Na osam kilometara do cilja bili su sami njih dvojica i hiljade navijača svih boja koji su pravili špalir i transu i kroz čija dva krila su se probijali.

Kad je Vinjegor napao snažno na pet kilometara do cilja Pogačar je morao da pruži maksimum da ne bi zaostao, a onda je krenuo ubitačni kontranapad i Danac je opet ostao nemoćan. Na kraju nova epska pobjeda Pogačara, čak sedamnaesta ove sezone što je totalna brutalnost, Vinjegor je zaostao minut i osam sekundi, treći Evenpul čak tri minuta. U poretku Pogačar sada ima tri minuta i devet sekundi prednosti ispred vječnog rivala Vinjegora i čak pet i po ispred Evenpula, ostali su već na preko deset.

Sad idu Alpi, već u utorak, pa onda petak i subota pakao, čak i ta Izola 2000 kao novi hit, u nedjelju hronometar Monte Karlo-Nica. Ali svi znaju da je ovo danas gotovo, Vinjegor je već napravio čuda i opet kasni preko tri minuta, zna da se oprašta od svog Tura. Da neko ovako puca od snage nije viđeno nikad, Pogačar leti, čini se da može još 200 kilometara, nikad nije bio mršaviji, leti i na hronometru. Obara rekorde na svim usponima, čak i one Pantanija, ide brže i od dopingovanog Armstronga, šta još reći. Može da sruši sve rekorde ovog sporta, jer on je fenomen i za dnevne klasike, juriće i na OI dvije medalje, već ima bronzu iz Tokija.

Svjedoci smo nečeg nevjerovatnog, pošto se kod nas opet izgubio osjećaj za biciklizam vrijedi samo reći - ovo je jedan od najpraćenijih sportova na zapadu, Tur de Frans je u top tri najvećih sportskih događaja na svijetu, enormno važan. Slovenija koja je u okviru Jugoslavije bila već najbolja, dala Sandija Papeza i još par dobrih vozača prije 1991, ali daleko svjetlosnim godinama od svijeta profesionalizma i učešća na ovakvim trkama sada ima fenomena najvećeg na svijetu i potencijalno najboljeg u istoriji. Stvari za jezu i nevjericu u ovako teškom i skupom sportu.