Ivajlo Cvetkov  [ DW ]

05. 10. 2024. 08:02

„Imamo li neki drugi svijet?“

DW: Gospodine Krastev, da li je liberalna demokratija ugrožena u korijenu, pošto mnogi kažu da više ne funkcioniše?

Ivan Krastev: S demokratijom je kao i sa ljubavlju. Stalno vas razočarava, ali se nadate da ćete je jednog dana ipak pronaći u njenom pravom obliku. Najveći rizik je u tome da više nismo sigurni šta je to demokratija.

Postoji li opasnost da se autoritarizam predstavlja kao demokratija?

Naravno. Podjela na autoritarizam i demokratiju bila je veoma karakteristična za 20. vijek. Početkom 21. vijeka vidimo da nastaju politički režimi u kojima slobodni izbori koegzistiraju sa autoritarnim praksama. Može da postoji izuzetno autoritaran režim, u kojem vlast uživa podršku većine, a istovremeno gazi individualna prava i oduzima opoziciji sva prava.

Paradoksalno je to da su otvorene granice faktori koji stabilizuju te režime. U Evropskoj uniji ljudi, na primjer, teže jednostavnoj istini: Ako želiš da promijeniš život, jednostavnije je da napustiš zemlju u kojoj živiš nego da u njoj promijeniš vlast.

Da li biste se složili da ideja slobodne demokratije ne profitira od neke vrste „liberalne nasilnosti“ – skrivenih ili otvorenih „pravila“ političke korektnosti?

Neko vrijeme sam proveo na Univerzitetu Stenford. U to vrijeme je izbio potpuno apsurdan skandal. Tamošnje odjeljenje informacione tehnologije je sastavilo listu od 150 riječi i fraza, koje ne smiju da se upotrebljavaju, jer ih smatraju politički nekorektnim.

Jedna od tih izreka je bila: „Ubiti dvije muve jednim udarcem“. Navodno je to bilo protiv prava životinja. Pitao sam se šta je stajalo iza toga. Onda sam naišao na sljedeću statistiku. Ako pitate studente na američkim univerzitetima kako se definišu, kao liberali ili konzervativci, onda je odgovor da je dva puta više liberala od konzervativaca. Ako pitate profesore, onda je odnos 6:1. Ako pitate upravu onda je odnos 12:1.

Šta se desilo? Desilo se to da su ljudi koji su imali odlično obrazovanje, odbranili doktorski rad, i nadali se da će postati profesori, bili prinuđeni da se zaposle u univerzitetskom upravnom aparatu, jer je broj profesorskih mjesta u društvenim naukama smanjen.

Ti ljudi s pravom osjećaju da ih je obrazovni sistem iznevjerio. Mnogo godina su uložili u studije, dokazivanje, u sticanje intelektualnog statusa, a sve je bilo uzalud. Sa njima počinje „liberalna prenapregnutost“ o kojoj govorite. Naime, za njih je radikalnost između ostalog i mogućnost da steknu društveni status. Ali činjenica je da u zemlji kao što je Bugarska taj „liberalni eksces“ spada u virtuelnu realnost. Ljudi čitaju o tome, ali ne žive tako i to ne prihvataju.

I nastaje jedan satiričan svijet u kojem drugi ljudi zaista jesu pakao.

Na neki način da. „Kod kuće“ je po definiciji mjesto na kojem čovjek misli da razumije i da se osjeća shvaćen. Odjednom, ako je sve to previše fragmentisano, ne samo da osjećaš da više ne razumiješ šta se dešava, već i da tebe više niko ne razumije, pa počinješ da se priključuješ manjim zajednicama. Politika pretpostavlja zajedničku nacionalnu situaciju, izvjesnu temeljnu saglasnost o važnim stvarima. Nestanak tog javnog konsenzusa je jedan od osnovnih problema liberalne demokratije.

Rekli ste da najveći broj ljudi migraciju shvataju kao kretanje kroz prostor, fizički, ali u stvarnosti, svi migranti i ne znajući misle na kretanje kroz vrijeme, u budućnost. Da li je to zaista tako?

Svi mi živimo u svijetu u kojem smo stalno u pokretu. I to ne samo prostorno, već i vremenski. Ljudi iz Afrike i Azije koje srećemo na evropskim granicama jedva da misle da se prostorno sele. Za njih je migracija putovanje u budućnost. Ali milioni ljudi koji stižu u Evropu naravno mijenjaju i naša društva, gradove, što onda kod domicilnog stanovništva ostavlja osjećaj koji ne da mira – da grad u kojem žive više nije njihov grad.

Dok neki (Afrikanci, Azijci) pješke prelaze granice, drugi pokušavaju da putuju kroz vrijeme glasačkim listićima.

Da li je stvarni problem modernog svijeta strah, ne strah koji ima objekt, jer ga strah nema?

Strah isisava životnu snagu. Strah te savladava. Imamo osjećaj da se sve mijenja i to nas tjera u ili u pasivnost ili u pretjeranu reakciju. Ako gledamo unazad, imaćemo za 50 godina tračak razumijevanja za to što se događa sada. Ali nikada nas ne napušta osjećaj da živimo u posebnom trenutku.

Za vrijeme posjete Moskvi početkom rata kineski predsjednik je rekao: „Vidimo promjenu koju sto godina nismo vidjeli.“ Ali ni on ni mi ne znamo tačno, šta je ta promjena.

Kako će ishod američkih predsjedničkih izbora uticati na rat u Ukrajini?

Rat se nalazi u kritičnoj fazi. Obje strane čekaju početak pregovora i traže eskalaciju koja bi im omogućila da pregovaraju s pozicije snage. Rusija je uništila veliki dio ukrajinskog energetskog sistema i prijeti ne samo da će zamrznuti rat već i cijelu Ukrajinu. Kijev je započeo ofanzivu u Kursku i želi da gađa ciljeve u Rusiji.

Očekivanja da bi Trampova pobjeda značila kraj rata, a pobjeda demokrata odbijanje pregovora počiva na pogrešnoj argumentaciji. Ni Tramp ni Haris ne bi prihvatili pobjedu Putina i poraz Ukrajine. Ali i Tramp i demokrate žele što skoriji kraj rata. Razlog je jednostavan. Američkoj javnosti je dosta i rata i izdvajanja resursa za njega. Novi konsenzus je da bi trebalo da Amerika više čini za Amerikance i da više ne pregovara sa cijelim svijetom. Ideja da je Amerika svjetski policajac nije više prihvatljiva.

Vi ste optimista kada je riječ o sadašnjem svijetu?

Imamo li neki drugi svijet?

*Ivan Krastev je direktor Centra za liberalne strategije u Sofiji i stalni član savjeta na bečkom Institutu za nauke o čovjeku (IWM).

**ovaj intervju je najprije objavljen na engleskom jeziku