Sanja Tomović

Aleksandar Mišnić

Mojkovčanin spasio mladi život iz hladne rijeke

Kišni, hladni nedjeljni dan u Mojkovcu mogao je biti poput svakog drugog, siv i tih. No, jedan gest hrabrosti unio je svjetlost u ovu malu varoš na sjeveru Crne Gore. U trenutku kada je sudbina odlučila da testira snagu jednog života, Aleksandar Mišnić, mladi, vedri i hrabri momak, pokazao je koliko daleko ljudska dobrota može ići. On je iz nabujale Tare spasio jedan mladi život.

Na pitanje o tom hrabrom podvigu, Aleksandar je za Portal RTCG  ispričao svoju priču.

"Majka i ja smo se vraćali kući, kad me kum pozvao i rekao da je neko skočio u Taru. Mi živimo pored rijeke. Iako sam prije tog poziva mislio o tome koliko je hladno i kako je zima već stigla, odjednom su nestali i zima i strah. Bez oklijevanja sam potrčao duž nasipa, oko 300 metara, gledajući kako Tara odnosi jedan život. U glavi mi je bilo samo jedno: da uskočim u rijeku i spasim ga", priča Aleksandar.

Aleksandar je jurio kroz nepristupačan teren prepun šiblja, svjestan da je svaki trenutak ključan. Tara, poznata po svojoj hladnoći i snazi, bila je nemilosrdna. 

"Bio sam svjestan da, ako ga rijeka odnese u dublji dio, neće biti šanse da ga spasim. To sebi ne bih oprostio,“ prisjeća se Aleksandar.

Iako su uslovi bili izuzetno teški, Aleksandar je, uskočio u nabujalu rijeku. Uspio je uhvatiti mladića oko struka.

Iako vidno ugruvan i isklizavajući iz ruku, Aleksandar nije odustajao.

"Tih pet-šest minuta borbe s rijekom činilo se kao vječnost", rekao je.

Kako kaže, zahvaljujući snazi duha i fizičkoj izdržljivosti, uspio je izvući mladića na obalu, gdje su ga čekali prijatelji i medicinski tim hitne pomoći iz Mojkovca.

"Moji prijatelji i momci iz hitne pomogli su mi da ga prebacimo na obalu. Moj prijatelj ga je ubacio u auto i prevezao do magistrale, gdje ga je čekala hitna pomoć koja ga je dalje zbrinula," objasnio je Aleksandar.

Mladić je ubrzo hospitalizovan, prvo u Bijelom Polju, a zatim prebačen u Podgoricu, gdje se i dalje oporavlja. Aleksandar, koji se redovno interesuje za njegovo zdravstveno stanje, nada se da će se potpuno oporaviti i da više nikada neće pokušati takav opasan čin.

Tek nakon što je sve prošlo, Aleksandar je postao svjestan veličine onoga što je učinio.

Ovaj hrabri čin podsjeća nas da život vrijedi borbe, da je svako od nas pozvan da u svakom trenutku bude čovjek.